Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Haso ili Hasanaginica

Ma koliko da se političari upinjali demantirati ili ridikulizirati političke komentare i medijske kalkulacije, posebice one vezane uz koaliranje i sastav nove Vlade, većina ih se pokazala točnima. Ima doduše istine u tome da su najčešći izvor i točnih informacija i „probnih balona“ sami političari no ništa manje istine nema i u tezi da je (domaća) politika ipak mnogo predvidljivija negoli si to njeni glavni protagonisti umišljaju.

Recimo, u slučaju izbornih pobjednika HDZ-a gdje je obećano temeljito „restrukturiranje“. Ili, kako bi rekli zlobnici, „deratizacija“ stranke uz očekivane čarki pa i ljuti boj oko ministarskih mjesta i položaja koji obično idu uz svaku podjelu izbornog plijena.

Bez ekstremizma

Bio sam jedan od mnogih koji je i prije izbora tvrdio da će onaj prvi bitan test Andreja Plenkovića nakon sastavljanja Vlade u očekivanoj koaliciji s Mostom, biti rješavanje neugodnog pitanja „kamo sa Zlatkom Hasanbegovićem“. I jatacima. Naravno, iz HDZ-a su se upinjali pokazati da je stranka - kao i uvijek - čvrsto uz „novog Ćaću“, da ni sitnih čarki ni ozbiljnih sukoba između Plenkovićeve i turbo - desne struje nema, a neće ih ni biti.

Odnosno da stranka neumoljivo kreće naprijed bez podmetanja klipova novom rukovodstvu od „starih kadrova“ zaboravljenih u novoj križaljci i „desne“ struje već znanih mangupa u svojim redovima.

Predsjednik HDZ-a možda doista želi temeljite promjene no može li, drugo je pitanje. Preferencijski glasovi su pokazali što misli izborna baza, a samo budale mogu vjerovati da se - posebno po ograncima u pasivnim krajevima - išta promijenilo u glavama dojučerašnjih adoranata političkog kursa Tome Karamarka. I današnjih vjernih sljedbenika Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih, Stanka Culeja... tih novih gurua hadezeovske tvrdokorne ili turbo-desnice.

Još se i prije početka službene kampanje vidjelo da su se s Plenkovićem na čelu promijenili komunikacijski kod i politički kurs HDZ-a. Na tom tragu je uostalom i nedavna Plenkovićeva izjava njemačkoj javnoj televiziji ARD: „HDZ je desnica, no moja je misija ojačati i politički centar. (...) HDZ je stranka koja oduvijek želi predstavljati sve građane Hrvatske, no ekstremizam ću protjerati iz naše stranke!“

Pretvorba ili poraz

Postoji mali milijun razloga zašto je to Plenković kazao. Svakako i stoga što se to od političara njegova „backgrounda“ u međunarodnoj javnosti očekuje, ali ponajviše zbog toga što je odlučan otklon od Karamarkove politike jedini put da izbori vjerodostojnost stranci.

Najprije temeljito načetoj korupcijskim aferama iz vremena Ive Sanadera, a onda i - za stranku jednako pogubnim - desničarskim radikalizmom kao kišobranom pod kojim su se u Sabor dotepli i pravaški jednostanični politički organizmi. Potom, želi li opstati novi predsjednik HDZ-a i izgledni mandatar nove Vlade, mora nastaviti s pravom pretvorbom stranke u europsku demokršćansku stranku što pak podrazumijeva pacifizaciju radikalno desne unutarstranačke oporbe.

U prvom redu - Zlatka Hasanbegovića. Koji, očito je, posve svjestan svog zavidnog rejtinga među turbo-desnicom ne kani mirno pristati na marginalizaciju. Pokazao je to i svojim nedavnim intervjuom u kojem se pohvalio kako još nije sreo glasača HDZ-a koji bi bio protiv njega kao starog/novog ministra kulture.

Kojeg će vraga Hasanbegoviću ministarsko mjesto u „marginalnom“ resoru u koji je pak uletio kao Bad Blue Boy u suvenirnicu Hajduka? I postigao da je gotovo cijela kulturnjačka javnost - što je nezabilježen fenomen u Hrvatskoj - protiv njega.

Dakle zašto se tvrdoglavo boriti baš za to mjesto? Stoga što bi novo imenovanje na stari položaj bila najprije osobna pobjeda nad politikom koju zagovara Plenković odnosno validni dokaz da je jači od novog rukovodstva. Prava potvrda da je golemi broj preferencijskih glasova i pozicija desničarske ikone trampulin s kojeg se u dogledno vrijeme može doskočiti i do viših stranačkih funkcija.

Plenković si, naravno, to ne bi smio dopustiti. Stoga spekulacije o „rezervnom položaju“ odnosno o mjestu potpredsjednika Sabora (koje je u prošlom sazivu imao pravaški „politički patuljak“ Tepeš) možda i nisu točne, ali su - ne želi li još Plenković u otvoreni „fight“ - više no logične. Sasvim na tragu stare prakse kupovanja mira u kući državnim funkcijama.

Ishitrena izjava Milorada Pupovca da neće dati podršku Vladi u kojoj bi Hasanbegović bio ministar, došla je kao neočekivana voda na mlin Hasanu i istomišljenicima. Iskoristili su priliku pa žestoko u medijima okrenuli pilu naopako te Plenkoviću (i hrvatskoj javnosti) pod nos gurnuli lažnu „dilemu“: Pupovac ili Hasanbegović?

Uz tezu da je riječ o sramotnoj ucjeni odnosno o pravom skandalu. Jer, eto, jedan si srpski manjinac uzima pravo da nešto izvoljeva i kadrovira moćnom HDZ-u kaneći iz izvršne vlasti maknuti njegovu glavnu facu i zvijezdu.

Čemu frka

Hoće li manjinci i sam Pupovac dati ili ne podršku izglednoj Vladi s HDZ-om i Mostom kao glavnim partnerima, zacijelo će - svi to znaju - biti nevažno. Nova/stara Vlada naime može računati na još ruku. Bandićevaca sasvim sigurno no možda već sutra i nekih HSS-ovaca i „nezavisnih“ prebjega kakvih je prilikom svakog novog saziva Sabora. Čemu onda takva medijska halubaka i frka?

Pa stoga da se Hasanbegovića pretvori u Hasanaginicu. U nepravedno izgnanog martira još jedne briselsko-srpske podvale; u kolateralnu žrtvu neprihvatljivog nagodbenjaštva s mitskim neprijateljima s „onu stranu Drine“, s dojučerašnjim četnicima i aktualnim revizionistima koji su rehabilitirali zločinca Dražu Mihaljevića a sad bi, eto, u isto europsko društvo pučana s HDZ-om.

Da se razumijemo: Zlatku Hasanbegoviću nije mjesto u Vladi, a najmanje u fotelji ministra kulture. Ne zbog Pupovca, niti zbog Bruxellesa, međunarodne javnosti, mira u HDZ-ovoj kući pod Plenkovićevim krovom pa ni zbog one HOS-ove kape iz ratnih godina. Notornog ex-ministra treba zaobići zbog političko-higijenskih razloga. Dakako i zbog apsolutnog nerazumijevanja i same riječi kultura.

Naslovnica Zona sumraka