Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Dan pobjede i sramote

Je li Hrvatska profašistička? Odgovor na ovo pitanje ovisi naravno o tome koga pitate. Politolog Paul Hockenos u američkom časopisu „Foreign Policy“ (koji je, uzgred rečeno, pokrenuo Samuel Huntington, kontroverzni i utjecajni politolog čiju je knjigu „Sukob civilizacija“ obožavao Franjo Tuđman) drži da jest.

Odnosno, kako je to zapisao u posljednjem broju ovog dvomjesečnika, „hrvatska krajnja desnica koristi prošlost kao oružje“ a „ima u vladi otvorenog i odlučng fašista“ ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Je li ga pretjerao?
Neosporno jest. Jer, kako je to u Jutarnjem listu napisao Inoslav Bešker, „definirati Hasanbegovića fašistom je prerano: nitio je vođa, niti pokazuje da nekoga slijepo slijedi“.

Zmijsko jaje

U istom broju Jutarnjeg lista od 8. svibnja Beškerov zaključak je osnažio i kolumnist Anto Mikić. Koji veli: "Očekivao bi čovjek da takva (profašistička) vlast ima barem neke osnovne preduvjete za takav opis: da je čvrsta i homogena, predvođena nekim jakim vođom, da se nemilosrdno obračunava ne samo s političkim protivnicima nego i s „mlakonjama“ iz svojih redova, da je se - na kraju krajeva - barem netko u ovoj zemlji istinski boji. No, pogleda li se aktualna vladajuća većina na oba vladajuća zagrebačka brežuljka, ama baš ništa od tih preduvjeta oni, jadni, ne ispunjavaju."

Obojica kolega iz "Jutarnjega" su, duboko sam uvjeren, sto posto u pravu. Što, naravno, ne znači da filoustaške ili profašističke tendencije ne postoje. Je li riječ „samo“ o dimnoj zavjesi koja skreće pažnju s realnih problema i gole istine o nesposobnoj koalicijskoj vlasti koja se ni o čemu - a najmanje o reformama - ne može dogovoriti ili pak o zmijskom jajetu iz kojeg se možda doista može izleći zlokobni fašistički gmaz? Zacijelo i jedno i drugo.

Odavno već znamo da je spinanje na temu partizana i ustaša te Bleiburga i Jasenovca djelotvorna metoda prebacivanje pažnje medija i javnosti u prostor „ideološkog“. Baš kao i da je riječ o igranju vatrom koja se, kao i paljenje suhih grana i panjeva za kolovoskih žega, može oteti kontroli. A otima se. Baš ovdje i danas. Srećom još uvijek bez tragičnih posljedica, noćnih „search & destroy“ pohoda i linča.

Znakovito, najnoviji prilozi ekstremnog desničarenja i filoustaškog sentimenta - kojeg bi na News baru možda objedinili naslovom „prcanje u bu(l)ju“ - odvijali su se taman koji dan prije obilježavanja Dana pobjede (nad fašizmom) iliti Dana Europe. I bleiburškog vikenda.

Bujica prcanja

Mediji su ih u oba slučaja već temeljito pokrili, pa nema smisla ulaziti u detalje. Ipak, ni Bujančeva „tjeralica“ za glumcem Reneom Bitorajcem (kojoj je ekstenziju dao portal „Narod“ Željkice Markić) i nedjeljna misa dominikanca Luke Prcele nisu nastali iz vakuuma već iz politike koja takve ekscese godinama tolerira ili potiče. Potom, ni Bujanec ni Prcela nisu učinili ništa neočekivano, ništa drukčije od onoga što rade, izgovaraju i zagovaraju već godinama. Prvi je dio bučne (i dalje želim vjerovati) manjine neskrivenog filoustaškog raspoloženja, a drugi tipičan predstavnik onog krila domaćeg klera sklonog rehabilitaciji NDH i revizionizmu.

Zanimljivo je da je osoba koja ih je ovog puta simbolično povezala hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Bujančeva omiljena gošća u „Bujici“ - kontroverznoj televizijskoj emisiji koja redovito proizvodi skandale i ekscese svojim radikalnim desničarskim stavovima - nikad nije krila simpatije prema liku & djelu (a valjda i stavovima) tog pravomoćno osuđenog dilera kokaina koji joj je - jer „ruka ruku mije“ - bio i mili gost na inauguraciji.

Nije jedina iz HDZ-ove vlasti jer u „Bujici“ je gostovao i Tomislav Karamarko, a da je Bujanec na cijeni potvrdio je ne baš davno i ministar vanjskih poslova Miro Kovač nazvavši ga nakon gostovanja u emisiji, prosvjetiteljem i enciklopedistom.

Bujanec čija je emisija najizravniji promotivni kanal turbo- desnice i HDZ-ovih perjanika, koliko mi je poznato, nije bacio kiblu žuči na predsjednicu nakon njenog nedavnog „make-overa“ i (dolaskom američkog „povjerenika za holokaust“ iznuđenih) izjava o zločinačkom karakteru NDH. Jer, tko da grize ruku koja te hrani... Učinio je to umjesto njega pater Prcela. Zašto?

Zato što, mada je recidivist kojeg su nadređeni odavno morali lupiti po prstima, to može. Zato što je - baš kao i na svojim prijašnjim misama zadušnicama za Antu Pavelića - kazao ono što misli i povremeno govori dio hrvatskog klera. Pa tako i njegov kolega fra Nikola Mate Roščić koji je s oltara splitskog Sv. Frane poručio da je Dan pobjede (nad fašizmom) za Hrvate „dan gubitka i dan tuge“. A takvom se društvu, eto, ni sama predsjednica ne želi zamjeriti.

Oprost ili nemoć

Stoga je, umjesto da lupa šak(ic)ama po stolu, Prceli odvali kakvu prigodnu verbalnu pljusku i očita lekciju o sekularnoj državi i Crkvi, smjerno katolički odvratila „ja vam opraštam“.

Zaboravivši da je pred manje od mjesec dana odlučno kazala „Pozivam sve građane Hrvatske, sve političke stranke i organizacije, hrvatsku Vladu i Hrvatski sabor da se ujedinimo oko temeljnih vrijednosti društva“. Onima koje Danom Europe odnosno pobjede nad fašizmom obilježava „stari kontinent“.

Vrijednostima u koje sigurno ne spadaju Poglavnikov talog, rasni zakoni i zločini koje je počinila Prceli i Roščiću tako mila NDH.

Može se samo spekulirati zašto je predsjednica bila tako nježna i blaga prema pateru koji ju je izravno napao s oltara. Možda zbog poštovanja prema svakoj mantiji, zbog stanja šoka zbog neočekivane kritike iz krugova koji su uvijek otvoreno navijalu za nju... Možda zbog uvjerenja da je glupo „čačkati mečku“ koja ima i moćne kandže i oštre zube. I „Glas Koncila“ koji bi već sutra mogao krenuti u ljutu ofenzivu te brojne klerike koji dijele Prceline stavove a i ne libe ih se iskazati s oltara seoskih župnih crkava u pasivnijim krajevima.

Ili je - što je zacijelo najizglednije - naprosto svjesna hrvatske realnosti. Točnije, porijekla vala na kojem je i dosurfala do Pantovčaka.

Naslovnica Zona sumraka