Mišljenja Vrijeme apsurda

Vrijeme apsurda

Tihomir Dujmović

Finci

Hrvatska manjinama daje jednak broj mjesta u parlamentu kao i ostalih 500 milijuna Europljana manjinama u svojim zemljama!

Dosadašnji pregovori Mosta i HDZ-a, po mom skromnom mišljenju, vode se upravo nadrealno. Razgovara se, naime, o svemu samo ne o meritumu buduće suradnje, a to je u prvom redu kadrovski sastav Vlade te konkretni projekti koje će konkretna ministarstva voditi.
Tako da mi nakon dva tjedna silnih pregovora još uvijek nemamo minimum osnova nove vlasti: dva tjedna prije konstituiranja Sabora ne zna se ni tko će biti predsjednik Sabora. Sve u svemu, ostaje nejasno o čemu se satima uopće razgovara ako se ne razgovara o kadrovima buduće Vlade, o kadrovima budućih parlamentarnih tijela, o projektima ministarstava, o neuralgičnim vanjskopolitičkim točkama, dakle o praktičnoj politici koja čeka iza ugla.

E da, hodogram

I jer se o tome uopće nije ni razgovaralo, posve je logično da Most ne želi dati svoje potpise Plenkoviću jer ne zna kojoj politici i kojim kadrovima daje potpis. Nominalno, razgovori su se primarno vodili oko Mostovih sedam preduvjeta. Sad se pobjedonosno tvrdi da su svi prihvaćeni, samo što su dva preduvjeta dobila odgodu primjene.
A ta dva su jedina i bila kompleksna!
To je taj famozni "hodogram", kako poručuje Plenković, a brže-bolje ponavlja Petrov, premda 86 posto birača ne zna što je hodogram. Hodogram je – izvedbeni program nekog posla, ali kako se de facto u dva tjedna ništa nije dogovorilo, onda izgleda učeno kad se, umjesto plana poteza koje treba povlačiti, dosadašnji rad zove – hodogram.
No, tako je to kad postanete u politici profesionalac, zaboravite da publika kojoj se nota bene obraćate ne zna i ne razumije vaše fraze. A njoj govorite. No, sve smo to prošli sa Sanaderom koji nas je davio sa "aquisom" (sjećate se "akija"?) pa je to onda papagajski ponavljala i Kosorica, s tim da su i jedno i drugo zaboravili da publika – ništa ne razumije. "Aquis" je zapravo bio popis zadataka i smjerova po kojima se treba ponašati u pregovorima, de facto europska stečevina koje se treba držati u pregovorima, ali i ovdje je bilo učeniji reći "u novom aquisu koji smo dobili"...
Sanader je, kad smo kod njega, krenuo na formiranje Vlade s Pupovcem u nikad razjašnjenoj epizodi pod nazivom "zbog čega Đapićev HSP ne smije u Vladu", a vidimo da jednim dijelom hrvatska kola i sada idu tim putem. No, čini se da je Plenković, za razliku od Sanadera, na tu temu ipak podignuo ručnu kočnicu. Dobro obaviješteni krugovi ističu da je iz srpskih pregovaračkih krugova predloženo da, dakle, manjine imaju u svakom ministarstvu po jednog predstavnika "kako bi nadzirali provođenje sporazuma s manjinama", ali da je to najprije odlučno odbio Petrov, a onda se protivljenju pridružio i Plenković.
Ali, da se Most s tim složio, HDZ ne bi imao ništa protiv! Uostalom, ako će buduća Vlada biti vlada HDZ-Most, postavlja se pitanje zašto s manjinama pregovara samo HDZ.
Jer, što ako HDZ nešto s Pupovcem dogovori što bi Most odbio? Ne bi li, dakle, bilo jedino logično da zajedno pregovaraju s manjinama? No, Andrej Plenković pokazuje da je za sada iznimno oprezan, da važe svaku riječ i svaki potez, pa je i ovdje na vrijeme podignuo ručnu i daljnji pregovori s manjinama su ipak zaustavljeni. Ali, zahvaljujući Mostu!
Kao što je zahvaljujući de facto Mostovoj provokaciji još u izbornoj noći bila prokazana nimalo banalna frakcija oko Plenkovića koja ne bi imala baš ništa protiv velike koalicije. Pa mediji su tjednima zagovarali veliku koaliciju i ona je primarno propala zbog izbornog debakla slavnog abonenta restorana "Tač" koji se odazivao na ime Zoran Milanović.
Da je rezultat bio malo tanji, da vidite kako bi tu priliku zgrabili mediji! No, dakle, po svemu sudeći, imat ćemo Vladu koju će isključivo činiti HDZ i Most, toj će Vladi dati potporu i manjinci i, po svemu sudeći, ako i dobiju mrvicu vlasti, ona neće prelaziti neko administrativno mjesto u ministarstvu uprave. No, trauma koju nam je na tu temu priuštio Ivo Sanader, a koja je, po svemu sudeći, sada za dlaku izbjegnuta, počiva na kraljevskoj poziciji manjina u parlamentu.

To nitko ne dopušta

Poziciji koju ni jedna zemlja u Uniji ne dopušta. Žurim reći da europske države, napose razvijene europske države, uistinu daju maksimalan prostor svim kulturnim zahtjevima tamošnjih manjina, i to ne samo u kontekstu dopuštanja ostvarenja svih manjinskih prava koja traže, negoli i državnom financiranju raznih manjinskih potreba.
Manjinama se, dakle, sve pruža punog srca, ali do jedne crte: do crte sudjelovanja u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti s naslova manjina. Vi, dakle, kao etnički Hrvat možete biti u svakom parlamentu neke europske države zato jer ste na listi određene stranke, ali kao Hrvat u zagarantiranoj parlamentarnoj stolici ne možete biti nigdje. Europa, osim časnih iznimaka, uopće ne poznaje rezervirana zastupnička mjesta za manjine samo zato jer su manjine. Da bi se vidjeli razmjeri tog stava, navest ću statistiku.
Dakle, Hrvatska ima ukupno 9,6 posto svih manjina u ukupnoj populaciji, te ima osam rezerviranih mandata u parlamentu za manjine. Žurim reći na početku da ne postoji ni jedna zemlja na europskom kontinentu koja daje toliki broj rezerviranih mjesta za manjine u parlamentu. Austrija, primjerice, ima 8,9 posto manjina u svojoj državi i nemaju ni jedno mjesto u parlamentu za manjine.
Belgija ima 11 posto manjina i ima jedno mjesto u parlamentu za manjine. Bugarska ima 23 posto manjina i nema ni jedno mjesto za manjine. Francuska nema ni jedno jedino mjesto rezervirano za manjine. Norveška nema ni jedno takvo mjesto u svom parlamentu.
Rezervirana mjesta za manjine u parlamentu nemaju ni Ujedinjeno Kraljevstvo (što su sve nama radili na tu temu!), ni Turska, ni Švicarska, čak ni Švedska!
Manjine u parlamentu na hrvatski način uopće ne poznaju ni Španjolska, ni Rusija, ni Portugal, ni Češka. Premda Češka ima 35 posto manjina na svom teritoriju! Estonija, pak, ima 31 posto manjina u ukupnom sastavu stanovništva, ali ni jedno rezervirano mjesto u parlamentu. Finska ima 6,6 posto manjina i ima jedno mjesto, ali to nije klasična priča. Danska ima 10,4 posto manjina i ima četiri mjesta. Italija ima 6,6 posto manjina, ali joj ne pada na pamet u parlamentu bilo kome od njih dati jedno jedino mjesto.
Latvija ima 38 posto manjina i ni jedno mjesto u parlamentu, Litva ima 16 posto manjina i nema ni jedno mjesto u parlamentu, Luksemburg ima 36 posto manjina i nijedno mjesto. Nizozemska, koja nam tako često docira, ima 19 posto manjina i ni jedno mjesto, kao ni Slovačka s 19 posto manjina. Slovenija ima 17 posto manjina i tek dva zastupnika. Dakle, ako sam dobro zbrojio, u Europi Belgija, Danska, Finska i Slovenija jedine imaju klasične predstavnike manjina u svojim parlamentima kao i mi.

Nezamislivo, zar ne?

Ove zemlje sve zajedno daju osam zastupničkih mjesta u svojim parlamentima, a isto toliko daje sama Hrvatska svojim manjinama. Nota bene bez bilo kakvog reciprociteta. Dakle, mi manjinama sami dajemo jednak broj mjesta u parlamentu kao i ostalih 500 milijuna Europljana, odnosno kao i ostalih nekoliko desetaka država zajedno.
Jeste li to znali? Naravno da niste, jer se ovaj podatak smjerno skriva. Naime, postavlja se pitanje je li normalno da zemlja koja je pri dnu ljestvice gospodarskog razvoja, pa onda i razvoja parlamentarizma i demokracije uopće, jer su tenkovi komunističke vlasti odavde otišli, odnosno otjerani, tek prije 25 godina, je li normalno da, dakle, mi ovako nerazvijeni u svakom smislu budemo u ovim relacijama na čelu kolone i to mimo svake konkurencije?
Kaže se da je hrvatska povijest ispisala te povijesne i nacionalne meandre pa da je to ceh zapravo povijesnog kotača. No, to bi značilo da Italija, Francuska i Španjolska nisu imale povijesne meandre? To bi značilo da Švedska i Norveška nisu imali dramatičnu povijest? Uopće se ne radi o povijesnim meandrima. Radi se o tome da su sve te zemlje uistinu dale najvišu kulturnu autonomiju svojim manjinama, ali da im ne pada na pamet pripustiti ih s tog naslova u zakonodavnu i izvršnu vlast.
A nama manjine de facto kroje vlast sa svojih osam zastupnika. Neki od njih ultimativno određuju ministra kulture! Jer zbog takvog ustavnog rješenja samo je ovdje moguće da se jedan Pupovac ili Radin usude javno određivati mandataru Vlade tko će biti ministar kulture. Može li itko zamisliti da hrvatski zastupnik u srbijanskom parlamentu docira tko će biti ministar srpske kulture? Ili da Hrvat u rimskom parlamentu poručuje talijanskom budućem premijeru tko ne može biti talijanski ministar kulture? Nezamislivo, zar ne?

 

Naslovnica Vrijeme apsurda