Mišljenja Vrijeme apsurda

Vrijeme apsurda

Tihomir Dujmović

Amerika

Campaign workers for Democratic U.S. presidential candidate Bernie Sanders pull down a United States flag that stood behind the candidate as he spoke to supporters on the night of the Michigan, Mississippi and other primaries at a campaign rally in Miami, Florida March 8, 2016. REUTERS/Carlo Allegri

Skitao sam se po Americi, na poziv naših iseljenika, po promocijama moje knjige "Hrvatska u raljama djece komunizma" zajedno sa kćerkom Lucijom, koja bi čitala odabrane kolumne koje redovito nekoga rasplaču u publici i slušao stotine sudbina protjeranih Hrvata. Stotine pretužnih sudbina komunističkog sadizma koji je tisuće Hrvata natjerao da dom osnuju miljama daleko od voljene zemlje.

Što dalje od Titova terora! Zadnje generacije stižu bježeći pred neimaštinom koju je Milanović priredio, mnoge je i zadnji rat potjerao, ali korijen, temelj, najveće mnoštvo ovamo je doveo Tito i njegovi satrapi iz 1945. Kad gledam naš svijet po Americi, kad ga uspoređujem u svim prošlim godinama s nama i kad gledam našu nekadašnju sirotinju koja je vani redovito dosegnula pristojan život, čovjek ne može nego prokleti komunizam.

Usporedite nas i njih

Jer, tek ovdje vidite što nam je sve Tito napravio, tek ovdje vidite u kakvom su jadu i sirotinji doma živjeli naši roditelji i mi s njima, tek ovdje vidite do koje nas je razine sustav upropastio. Kad pogledate prosječnog Amerikanca vlastite dobi ili dobi naših roditelja i usporedite, možete šestarom ocrtati razlike koje je uklesao u nas upravo Titov režim. I u tom smislu mi danas kao država zapravo ne radimo ništa drugo negoli ispravljamo pogreške koje je komunizam donio.

U prvom redu komunistički mentalitet, koji se ne gasi. Pogledajte katastarske knjige koje je komunizam izmislio jer drugačije nisu mogli voditi evidenciju onoga što su oteli. A uveli su katastarske knjige samo da bi mogli ozakoniti pljačku 1945. Oduzmu vam imovinu i katastarski je upišu na svoje ime! Do dana današnjeg to pitanje nismo riješili. A takvih je tema more.

Kad poslušate naše ljude vani i kad slušate njihove sunarodnjake u domovini, najprije vidite gomilu zombija u domovini kojima je čekićem zakucana svaka poduzetnost. Sreo sam u Clevelandu Ivana Katića, koji je tu više od 40 godina, počeo je bez dolara u džepu i velikih diploma, ali zato mu je poduzetnički duh takav da ima firmu sa stotinu zaposlenih i godišnje radi 30 milijuna dolara biznisa.

Pogledajte njega i njegov osjećaj za biznis koji mu je Amerika razvila, standard koji mu je Amerika dopustila, i pogledajte njegova sunarodnjaka u Slavoniji, otkuda je otišao, i vidjet ćete što je komunizam napravio ovom narodu. Ako niste bili dio komunističke elite, da biste živjeli kao čovjek, da bi vam se dopustilo da zarađujete, da bi vam se dopustilo da razvijate svoj poduzetnički duh, da bi vam se djeca mogla školovati izvan komunističkog svjetonazora, vi ste morali otići tisućama kilometara dalje od tog paklenog ognja.

Dobili su šansu

Što su našli u Americi? Ništa, samo šansu koju im Tito nije dao. Šansu da rade i zarade, šanse da se razvijaju, a da ne moraju dušu prodati partiji! Gledam njih i gledam generaciju svojih roditelja i rukama mogu uhvatiti taj zločin koji je tu počinjen. Jer, komunizam nam je uzeo dušu, zatukao svaku kreativnost, zakucao u zemlju svako poduzetništvo, smrskao nacionalnu svijest i uništio radnu kulturu koju su naši djedovi temeljito imali.

Dok su se tako ovdje Titovi satrapi na nama iživljavali, Amerika i Zapad su Hrvatima koji su pokucali na njihova vrata pružili ruku, njihovoj kreativnosti, nagrađivali i poticali njihovu poduzetnost i puštali ih bez udbaške pratnje da odlaze u crkve i ponosno u rukama drže hrvatske zastave.

I naravno, kad je došao kapitalizam da Titov uspjeh nije izostao, pa je kapitalizam kod nas dočekala, umjesto vojske poduzetnika, horda zombija. Bez elementarnog osjećaja za poduzetništvo, bez bilo kakve kreativnost, sakati i usukani, iskompleksirani, ustrašeni. One koje nisu likvidirali, njih su lobotomirali i kao ceh tome mi danas nemamo nacionalne elite dostojne potreba hrvatske države.

Gledam američku školu u koju prijatelj vodi dijete i slušam kako im svaki dan prije nastave svira američka himna. Da im svaki put prije bilo koje sportske priredbe ili utakmice u bilo kojem sportu svira himna. I vodi me navečer gledati u Clevelandu "Cavallierse", pa prije utakmice slušam sjajnu crnačku pjevačicu kako pjeva himnu zajedno s pola dvorane.

I sjetim se da u ovoj mojoj titoističkoj Hrvatskoj to nije moguće jer bi se Nenad Stazić i Vesna Pusić prije odmetnuli u šumu negoli podigli ruku za takav zakon. Do koje je razine ta komunistička svijest žilava.
Bože, hoćete li nam ikada dopustiti da normalno živimo? U tim sekvencama, u detaljima koje mi more Hrvata prepričava o tome kako su uspjeli vani, zrcali se sva razlika moje neokomunističke Hrvatske i modernog zapadnog svijeta.

I zato prezirem komunizam i Jugoslaviju jer su nam ukrali pola stoljeća. Jer su ubili generacije i generacije i oteli im priliku da žive kao ljudi. Tisuće Hrvata ne bi se maknulo sa svojih sela samo da im se dopustilo da žive kao ljudi, tisuće i tisuće Hrvata ne bi napustilo zemlju da već prvi dani osvete 45. nisu govorili da se sprema likvidacija biblijskih razmjera!

Posljedice zla

S druge strane, najveći dio naše današnje svekolike nedotupavosti korijene vuče iz Titova doba. Generacije srednje dobi nisu sposobne odbaciti stari mentalitet jer je inicijacija komunističkog sustava i za njih bila prejaka.

Samo to objašnjava zbog čega nemamo ni poduzetnika ni menadžera. A svijet ih je prepun. I ne samo da je vani naš svijet financijski uspio, što mu je pod Titom bilo zabranjeno, taj je svijet sačuvao hrvatsko srce. Trebate vidjeti domoljubne emocije tog našeg svijeta! "Nema noći u ovih 40 godina kad legnem u krevet, da ne pomislim na moju Hrvatsku", reći će mi na rubu suza Zdravko Zlomislić u Los Angelesu.

Potpuno istu emociju vidjet ću kod Tonija Berića, koji svaku večer s posla žuri kući ne bi li na satelitu pogledao kakve vijesti iz domovine. A tek ljubav prema domovini Nikole Đolana iz New Yorku, ljubav koju gotovo da možete rukama opipati!

Pa ona neugašena iskra Jerka Šumere i Ivana Kutleše iz Chicaga, Velimira Sulića iz San Hozea ili onaj domoljubni žar Nede Ražova iz Clevelanda, pa ona čežnja za povratkom ratnog heroja Željka Perića, kojeg je Mesićeva Hrvatska odbacila samo da bi se još jedan bivši oficir JNA mogao smjestiti u redove Hrvatske vojske.

Sva je ta emocija silna i otvorena jer je svih godina bila nesputana. Za razliku od logorskih uvjeta u kojim smo mi živjeli! Da bismo bili istinski politički Hrvat koji ne završi svaki dan u zatvoru kad pjeva "Ustani, bane", valjalo je platiti cijenu odlaska i pobjeći iz Titova logora. Amerika je daleko od raja na zemlji, ali to je zemlja koja je našoj sirotinji dala šansu u vremenima kad su joj Tito i komunisti tu šansu pod prijetnjom oružja oduzeli.

Odredili su vam koliko zemlje smije obrađivati, odredili su vam kvadrate stana u kojem možete živjeti, odredili su vam što smijete pjevati i kad se smijete veseliti. S kojim pravom?

S pravom uperene puške u glavu! I trzajem glave prema Hudoj jami, u kojoj ćete završiti ako ne prestanete govoriti što mislite. U iseljenoj Hrvatskoj još je more emocija prema domovini, more dobre volje da se mnogi vrate i opet je na potezu domovina. Ovo je prekretničko vrijeme i ovo je doista zadnja šansa da domovina pruži ruku prema iseljenoj Hrvatskoj, koja tu ruku predugo čeka.

Naslovnica Vrijeme apsurda
Page 1 of 5FirstPrevious[1]2345Last