Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Ante Tomić: Potresno je gledati Škoru dok se pita zašto njegov brat opet u svijet mora... Ali i zbunjujuće. Tko je kriv za puste oranice? Da nije možda HDZ, stranka koja je Škoru namjestila u Sabor?

vlaška posla

Mladić popije rakiju, uzme kovčeg i pođe iz rodnog sela u daleki svijet, u pečalbu, a vidiš, srce mu se steglo, suza u kutu oka zaiskrila kao zvjezdica.

Tuga je golema, beskrajna kao slavonska ravnica. Hoda on šorom teškog, olovnog koraka, a putem ga pozdravljaju rođaci, susjedi, poštar na motociklu i dimnjačar na biciklu, župnik, svatovi, tamburaši, čak i jedan bijeli konj, dok Miroslav Škoro pjeva: “Zašto lažu nam u lice, plaču naše oranice? Zašto kada svane zora moj brat opet u svijet mora?” Na kraju se ekran zacrni i iz tame izroni bijela, stravična brojka koliko je naših ljudi napustilo domovinu.

Potresno je to gledati, premda nešto zbunjujuće. Tko je ovdje negativac? Tko je dušmanin zbog kojega muškarci u Slavoniji zabrinjavajuće rano počinju piti oštra alkoholna pića? Netko nam laže u lice, a mi ne znamo tko, nemamo ni približnu predodžbu tko se to drznuo. Ni jednim jedinim stihom u pjesmi se ne otkrivaju odgovorni za depopulaciju plodnog ravničarskog kraja.

Slušatelj može samo nagađati, da nije najezda komaraca otjerala hrvatskog čovjeka? Ili niska otkupna cijena uljane repice? Ili slab signal mobilne telefonske mreže? Ili globalno zatopljenje? Ili Fejsbuk? Ili Zdravko Mamić? Hamas i Hezbolah? Irska republikanska armija?

Praljak i most

Da nije možda, nemam pojma zašto mi je to palo na pamet, Hrvatska demokratska zajednica, stranka koja je Miroslava Škoru namjestila prvo kao diplomatskog službenika u Mađarskoj, a kasnije kao saborskog zastupnika, i koja ga je prije desetak godina htjela za gradonačenika Osijeka, na neki nepoznati način kriva za opustjela slavonska sela?

Ah, toliko je pitanja na koje nikada nećemo znati odgovor. Neuhvatljivo nam izmiču rješenja mnogih zagonetki. Slično je, stariji će se sjetiti, bilo i devedesetih godina u Hercegovini. Ako bi tkogod upitao tko je strušio Stari most u Mostaru, pokojni Slobodan Praljak bi mu, bespomoćno šireći ruke, neodređeno rekao: “Rat! Prokleti rat ga je, moj prijatelju, srušio”, kao da se rat nekako sam po sebi događa, posrijedi je nekakva nevidljiva, demonska sila savršeno nezavisna od ljudi.

Ima nekih zločina kojima ni najbolja ekipa forenzičara u svim CSI izdanjima ne bi znala otkriti. Ni da naprave obdukciju, ni balističku rekonstrukciju, ni da praškom za otkrivanje otisaka prstiju napraše kvake, a ultraljubičatim lampama pretraže posteljinu, sve je džaba. Zauvijek ćemo tako nagađati i tko je kriv za holokaust, sustavno istrebljenje šest milijuna europskih Židova u Drugom svjetskom ratu.

Milan Bandić, čitali ste sigurno, naumio je u Zagrebu pored Glavnog kolodvora podići spomenik nesretnim žrtvama. Zaposlio je dvojicu zaista dobrih umjetnika koji su napravili zanimljiv rad, ali da ga upitate: “Dobro, gospodine gradonačelniče, tko je ovdje četrdeset prve, druge ubijao Židove?”, on bi vjerojatno samo slegnuo ramenima. Tko je u onome ratnom metežu uopće razmišljao o tome? Osam tisuća zagrebačkih Židova, trideset jedna tisuća na području čitave Nezavisne Države Hrvatske, pa zar su, molim vas, to neke brojke?

Tko je ubijao Židove

“Čuli smo indicije da su Židove ubijali ustaše Ante Pavelića, ima o tome nešto malo, ne previše, u različitim povijesnim knjigama uvrh glave dva milijuna stranica”, upozorio bi zatim tkogod Bandića, ali Bandić bi se ogradio kako je to krajnje nepouzdano. Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Ostavimo institucije da rade svoj posao, dodao bi skrupulozno. Nije isključeno da je Židove pokosila nepoznata zaraza? Ili trovanje hranom? Možda je naletio vlak na njih, a možda su nespretno ugazili na grablje?

Milan Bandić bi, potpuno sam uvjeren, prije prihvatio da se osam tisuća zagrebačkih Židova kobno okliznulo na koru banane, nego kazati da su Ante Pavelić i ustaše tu nešto zajebali, kao što ni i Slobodan Praljak nije mogao otvoreno reći da je HVO srušio Stari most, a Miroslav Škoro priznati da je Slavonija iseljena zaslugom upravo njegovih političkih pajdaša. Takav smo mi narod, nikad ništa loše nismo učinili, nikome se ne moramo ni za šta ispričavati. Svećenici u našim crkvama sjede u ispovjedaonicama besposleno režući nokte škaricama i pitajući se: “Dobro, pobogu, di je taj narod? Zar ovdje nitko ništa nije sagriješio?”

 

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE