Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Žila je otišao nikome ništa ne dugujući, kako već odlazi sirotinja iz Palače. A na njihova mjesta dolaze hohštapleri, bućkaju se u mjehurićima sa svojim sponzorušama...

 'nije nas puno ni ostalo'

Otišao je čistač ribe Joško Bačić Žila i sve je u Splitu obuzela nježnost i sjeta za njegovim suhonjavim likom.

Nedostajat će nam u kutu Peškarije, gdje je za beznačajan novac kroz jutro spretno strugao luštre komarči i cipala, kao i gostima kafića u kojima je iza podneva zamišljen i tih pio pivo.

Bio je gradska znamenitost, naše nezaštićeno kulturno dobro, jedan od onih koje neizbježno vidite na do jednoj paradi, proslavi, procesiji i prosvjedu, na svakom političkom, vjerskom, estradnom ili sportskom skupu, i kad se na Badnji dan služi besplatni bakalar i kad na Marjanu Prvog maja dijele fažol, sveprisutan kao Stipe Legenda, Verona i Tarzan.

Bio je jedan od onih dragih šašavaca za koje obično ne znate ni gdje ni od čega žive, ni tko su im mama i tata, ni jesu li oženjeni, nemate blage veze o njihovu privatnom životu jer su oni nekako javni, zajednički, naši, svim ljudima braća i prijatelji.

Odlazi duša, dolaze hohštapleri

Mnogi su tako istom kad je umro saznali da je Žila stanovao u Ulici Andrija Alešija u južnom dijelu Dioklecijanove palače i da je bolovao od tuberkuloze.

I da su konobarice i vlasnik gostionice "Tri volta" bili vrlo zabrinuti za njega. Zvali su hitnu pomoć, no Žila ih je otjerao tvrdeći kako je dobro. Kad su dežurna liječnica i bolničari ponovno došli, već je bilo kasno.

Gazda Prkić mogao je samo složiti čašice na šanku i natočiti domaće travarice da okupljeni nazdrave za pokoj Žiline duše. "Svi ćemo mi za njim", rekao je tada netko filozofski. "Nije nas puno ni ostalo", primijetio je netko drugi.

I zaista, to gdje je živio dobroćudni i skromni čistač ribe, tamo dolje oko "Tri volta", jedan je svijet koji se posljednjih dvadesetak godina nepovratno povlači, smanjuje i iščezava.

Joško Bačić Žila bio je rijetki preživjeli iz vremena kad su u Palači živjeli ribari, tesari, brijači i postolari što su oko desete ure marendavali tripice, lešo sa šalšom ili pržene gavune s blitvom, a navečer se u Klubu zanatlija svađali zbog trešete.

Bio je to luzerski kvart gdje su proleteri iz škvera u sokolskim majicama, na stočićima ispred portuna, na tranzistorima slušali prijenose utakmica, a njihove žene natečenih nogu šlapama gađale pantagane što su ustravljeno trčale rubovima polumračnih izlomljenih kaleta.

Nije bilo ugodno ni lako između vlažnih zidova, na trulim drvenim podovima i rasklimanim stubištima, u smradu škovaca i mačje mokraće, u kakofoniji pijanog nadvikivanja, promuklog pjevanja i besramnog stenjanja hiljada natiskanih duša, ali opet je u tome bijednom životu bilo veselja, ljepote, dostojanstva i poštenja.

Možda i više nego sada, kad se kvadrati prodaju po zlato i stanovi još ljepši i stariji obnavljaju za turiste, pažljivo i stručno, s blagoslovom konzervatora, sve kako je nekad bilo, s renesansnim klimatizacijskim uređajima i antičkim jakuzijima.

Joško Bačić Žila otišao je nikome ništa ne dugujući, kako već odlazi nekadašnja sirotinja iz Palače, izmirena i s Bogom i narodom, a na njihova mjesta dolaze nekakvi hohštapleri koji su bezbrojne upropastili.

Bućkaju se u mjehurićima sa svojim upola mlađim sponzorušama i nazdravljaju šampanjcem ne uzrujavajući se telefonskim pozivima očajnih vjerovnika.

Aj Žila, dođi i ti

Enivej, Žila je otišao u petak popodne, a već je u ponedjeljak, javljaju, otvorio svoj mali obrt na onome svijetu. Prvi mu je u zoru došao Isus s dvije malešne crvene trlje na dnu najlonske kese.

"Pusto svita, možda i pedeset gostiju mi danas dolazi", pričao je Isus sa zanimanjem gledajući kako Žila razrezuje bijele mekane riblje trbuhe i vadi sluzavu utrobu.

"Pa nemoš ti, čoviče, s dvi ribe naranit mnoštvo", zaustavio se Žila raskolačenih očiju s nožem u ruci, a Isus se bezbrižno nasmiješio i rekao: "A, moj Žila, dođi i ti na obid pa ćeš vidit."

"Aj, navratiću", obećao je Žila, ali kasnije ipak nije došao. Zapio se valjda negdje putem pa zaboravio. No ne mari, bit će još mnogo prilika za druženje. Čitava je vječnost i beskrajno Kraljevstvo nebesko na uživanje našem siromašku.

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE