Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Ante Tomić: Reći ću vam tko je bio agresor, a tko žrtva. Ladišić je agresor, Šerbedžija žrtva!

vlaška posla

Bilo je, kažu, jednom vrijeme da se nije smjelo kazati da si Hrvat. Jednako se tako, tvrde, nije smjelo ići na vjeronauk i na misu. Ja, doduše, ne znam kad je to vrijeme bilo jer su moji otvoreno ispovijedali svoju hrvatsku narodnost, krstili se, ispovijedali, pričešćivali, krizmali i ženili u crkvi, postili na Veliki petak, slavili Uskrs i Božić, a ako je tkogod naš umro, na grob bi mu stavili križ.

Potpuno prirodno i slobodno sve smo ovo činili, ne doživljavajući se naročito hrabrima. Tek smo mnogo kasnije saznali kako je pokazivanje vjerske i nacionalne pripadnosti u javnosti za neke bilo nečuveno herojstvo.

Isprva, početkom devedesetih, to nas je čak zbunjivalo, začuđeno bismo se pogledali ako bi se netko isprsio govoreći kako je "bio Hrvat kad se to nije smjelo". Kad se to "nije smjelo biti Hrvat", pitali smo se zapanjeno. Nama to nitko nikada nije branio.

Danas ovaj kukavičluk mnogo bolje razumijem jer sam ponešto naučio o ljudskoj prirodi. Ljudi su obično, da oprostite, šupci koji se krotko priklanjaju stajalištu koje im je propisano s nekakvog visokog mjesta. Velika je zabluda kako je jednoumlje loše i uznemirujuće, da je čovjek nesretan ako ga ne puštaju da laje šta ga je volja. Naprotiv, našu majmunsku vrstu mnogo češće uzrujava sloboda mišljenja i govora. Ako ne moramo, mi ćemo radije izabrati ne misliti. Mnogi čak i umru s ganc novim intelektualnim aparatom.

Osamdeset godina lijepo požive, a da nisu ni skinuli etiketu i raspakirali možđane. Ljudi prosto obožavaju diktaturu i jednostavno, nekomplicirano jednoumlje, nervira ih ako je tkogod sklon ekscentiričnim ispadima poput vlastitog stava. Čisto će ih raspizditi drskost da je tkogod upotrijebio svoju glavu i došao do zaključaka koji se ne podudaraju s općeprihvaćenima.

Rade Šerbedžija se prije nekog vremena grubo uvjerio u to. Zbog nekoliko rečenica koji se nešto razlikuju od poželjnog političkog mišljenja u Hrvatskoj, našao se izložen divljoj medijskoj hajci do jednog desničarskog spadala u zemlji. Čak je i ministar branitelja spremno dao ruke.

Jedan savršeno nedužan, ispravan i miroljubiv građanin, koji nikome ništa loše nije učinio, nikoga zapravo nije krivo ni pogledao, naziva se neprijateljem naroda i države jer se usudio kazati da je njemu u Jugoslaviji bilo lijepo.

Mržnja se tako usijala da se jedan veliki i zaslužni hrvatski umjetnik, međunarodna filmska zvijezda i, prije svega, osobno sam se osvjedočio, dobronamjerna osoba, zbog svoje bezazlene političke opservacije, plaši gotovo izaći na ulicu da ga koji ljutiti Hrvat ne bi pravdoljubivo klepnuo šakom po šiji.

Na ovome neveselom primjeru lijepo možete vidjeti kako se narodu sviđa jednoumlje, kako narod upravo žudi za diktaturom. Jer, zaista, zašto bi ikoga od nas, što god mislili o Hrvatskoj ili Jugoslaviji, živciralo da je jedan glumac kazao svoje potpuno neobavezujuće i privatno stajalište koje ni za dlaku neće promijeniti političke okolnosti?

Ne čini li vam se čudno, nije li nešto nastrano, sjevernokorejski uvrnuto da čitava zemlja uglas izvikuje ljubavne poruke hrvatskoj domovini, svi kao jedan moramo mrziti Jugoslaviju i da nas u ponoć probudiš imati jasan stav tko je u prošlom ratu bio agresor, a tko žrtva.

Tihomir Ladišić nekidan se na televiziji Radi Šerbedžiji isljednički unio u lice da ga pita tko je bio agresor, a tko žrtva. Šerbedžija mu je na to odbio odgovoriti pa ću to je umjesto njega. Sasvim je nedvosmisleno da je Ladišić agresor, a Šerbedžija žrtva političkog zlostavljanja.

Ako je Radi Šerbedžiji bilo tako lijepo u Jugoslaviji da se i danas se voli nazivati Jugoslavenom, pa neka mu. Bog ga blagoslovio, neće Hrvatska propasti zbog njega.

Dapače, meni se Hrvatska čini i lošijom zemljom ako ćemo političke manjine, kakve god one bile, sprečavati da se slobodno i bez straha izražavaju. Koji bi inače bio smisao prošlog rata? Demokracija? Sloboda? Jeste li baš sigurni? Raspakirajte na trenutak možđane pa recite, zar smo se za to borili, da diktaturu u kojoj se nije smjelo reći da si Hrvat jednostavno zamijeni diktatura u kojoj se neće smjeti reći da si Jugoslaven?

Ako je to stvarno bio naš cilj, ne razumijem kako smo napredovali? Zašto mislimo da živimo bolje nego prije četvrt stoljeća? Po duši govoreći, džaba smo krečili.

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE