Scena Kultura

Kultura

Siniša Jović

Zastrugali po površini, al' sarmu probali nisu

POD POVEĆALOM

Turbo folk zasigurno spada u jedno od onih općih mjesta o kojima gotovo svatko koga upitate ima neko mišljenje, najčešće snažno emocionalno obojeno, odnosno smješteno na jednom od suprotstavljenih polova.

Predstava "Folk Acts", izvedena proteklog četvrtka u Gradskom kazalištu mladih, u sklopu ovogodišnjeg splitskog Iks festivala, međutim, niti pokušava s visine moralizirati o "pošasti tog neukusa" niti ga pokušava uzdignuti do opijenog zanosa zbog kojeg toliki "režu vene" u sitnim noćnim satima po opskurnim kafanama uz visoke promile.

Umjesto toga, autorski dvojac Saša Božić i Petra Hrašćanec radije je zauzeo "politički korektan", naizgled neutralan, a zapravo kvaziistraživački stav o ovom fenomenu, dovodeći ga prije svega u relaciju s kazališnim svijetom preko usporedbi profesionalne egzistencije jedne glumice i jedne kafanske pjevačice.

Rečeno je malo

Tako je "Folk Acts", kroz "intimnu ispovijest" glumice Nataše Dangubić o procesu nastanka samog komada, s jedne strane zagazio u sferu metakazališnog, a angažmanom Višnje Vitas, pjevačice s 30-godišnjim stažom po noćnim klubovima, u sferu realityja. Na toj razmeđi kao da se htjelo puno toga reći, pa se, primjerice, došlo čak i do teorijskog opusa Judith Butler i Donne Haraway, kao i nekih nama geografski bližih teoretičarki roda koje su se bavile konstrukcijom ženskog subjekta u pjesmama Jelene Karleuše ili Severine, ali se na koncu zapravo reklo vrlo malo.

Unatoč očiglednoj "korektnosti" pristupa, u kojem se nastojala izbjeći podjela na visoku i nisku kulturu ili sukob urbanog i ruralnog, odnosno nacionalističkog i univerzalnog, "Folk Acts" je ipak ostao zarobljen u svijetu očekivanih dualnosti, pa je kazališna Nataša, kao "tipičan" primjerak glumice i žene srednje klase, pomodno neurotična u maniri Carrie Bradshaw ("Nikad se na sceni ne osjećam dobro"), a Višnja, kao "pevaljka" i žena iz naroda, jednostavna i neposredna te bez velikih očekivanja ("Zašto se ne osjećaš dobro kad je tvoja publika uvijek trijezna?").

Na stereotipnu binarnu opoziciju upućuje i činjenica da se glumica prometnula u onu koja postavlja gotovo sva pitanja i patronizira "pevaljku" umjesto da vode ravnopravan razgovor. Njihov dijalog stoga mjestimično djeluje navučeno i artificijelno, no prirodna toplina kojom zrače obje ove izvođačice popravlja ukupan dojam.

Slab emotivni naboj

Anemičan narativni okvir slabog emotivnog naboja uglavnom spašavaju komični elementi te pokoji hit iz kavanskog repertoara pa predstava ostaje na razini simpatičnog i gledljivog pokušaja bez trajnog efekta.

Plemenito nastojanje da komad zauzme poziciju udaljenu od svakog kulturnog rasizma, kao i autoironijski odmak, dakle, nisu bili dovoljno pogonsko gorivo, odnosno nisu mogli prikriti činjenicu da je riječ tek o površnom čeprkanju po jednom od najkontroverznijih kulturnih fenomena na postjugoslavenskom prostoru ili, kafanskim rječnikom rečeno: "Otišo si, sarmu probo nisi…"

Naslovnica Kultura

VIŠE IZ RUBRIKE