Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

A tko nam dariva djecu?

vlaška posla

Prije dvadesetak godina oko toga su se vodile ideološke rasprave. Naš je narod bio podijeljen, nepomirljivije nego Sjeverna i Južna Koreja ili istočni i zapadni Berlin, na one koji navijaju za Djeda Mraza i one što briju na svetog Nikolu.

Prije dvadesetak godina oko toga su se vodile ideološke rasprave. Naš je narod bio podijeljen, nepomirljivije nego Sjeverna i Južna Koreja ili istočni i zapadni Berlin, na one koji navijaju za Djeda Mraza i one što briju na svetog Nikolu.

Na zabavu je onda upao i nekakav Djed Božićnjak, ali on se nije dulje zadržao. Zatim je došla, sve pipajući zidove i sudarajući se s pokućstvom, i ćorava sveta Lucija. I naposljetku, naravno, mali Isus. Čak se petero javilo na natječaj za koncesiju na spuštanje dimnjakom i punjenje čarapica igračkama i bombonima.
 

Jadni Djed Mraz

Bila je to nepodnošljiva situacija, kao među zagrebačkim taksistima, mala bara, mnogo krokodila, i mogla se okončati samo na jedan način, nesmiljenim okršajem za dječju naklonost, prljavim obračunom u kojemu se nisu birala sredstva, odvratnim klevetama i podmetanjima.

U tučnjavi je najgore, čini se, prošao Djed Mraz, kojeg su optužili da je komunist, da je ubijao na Bleiburgu i zatvarao na Golom otoku. Za Djeda

Mraza ispotiha se čak pričalo kako je bio honorarni suradnik Službe državne bezbednosti s kodnim imenom Sova.

Ili je to možda bio netko drugi...? Ne pamtim više... Kako bilo, unatoč ovim neodgojenim nasrtajima, usprkos besprimjernom blaćenju konkurencije, pobjednika ovoga natječaja još nismo dobili i do dana današnjeg djecu u prosincu dariva tko god stigne. Djevojčicama i dječacima to, jasno, ne smeta.
 

A dici je sve isto

Lego kockica i barbika, Bogu hvala, nikad nije previše. Dajte, dajte još, viču mališani gramzivo. Znate kako je njih lako kupiti. Neka je i kršten i pričešćen i redovit na župnom vjeronauku, mali će zahvalno primiti zamotuljak s mašnicom da mu ga i sam Josif Visarionovič Džugašvili Staljin nasmijano pruži.

No, odraslima nije svejedno. Odrasli drže kako je ta stvar nedopustiva. Ljudi već u ozbiljnim godinama, koji su odavno trebali prestati vjerovati u fantazije poput Djeda Mraza, Uskršnjeg zeke ili Zubić vile, koji bi morali shvaćati kako sveti Nikola ne postoji na drugačiji način nego što postoji Pajo Patak, jednorog, kentaur, pošteni hadezeovac ili neko drugo izmišljeno biće, inzistiraju na tome da se to jednom zauvijek raščisti.

Nevolja je, međutim, da pravo da o blagdanima djeci donosi darove ne pripada nikome. Nema nikakvog razloga da izaberemo Djeda Mraza, a odbacimo svetog Nikolu i obrnuto. Tradicija doista ne daje prednost nikome, kako je prije nekoliko dana u Jutarnjem listu objasnio Inoslav Bešker, učeno i akribično kako u našoj štampi samo on umije.

Jer, svi oni imaginarni likovi, i sveti Nikola, i sveta Luca i mali Isus, koji se čine drevni, kao da nam dolaze iz velikih, biblijskih dubina vremena, ustvari su fenomeni mlađeg datuma, barem ovdje, na našem tlu i među našim narodom.
 

Baba Mara i barbika

Kad se netko od Hrvata okomi protiv Santa Clausa, nazove ga tuđincem u našoj kulturi, podrugljivo upozoravajući kako je debeljka s jelenskom zapregom i bijelom bradom, u crvenoj kapi i dolami, u prvoj polovini dvadesetog stoljeća izmislio globalno poznat proizvođač karamelizirane soda-vode, valja se upitati, pa dobro, majku mu, a tko je onda autentičan? Koga smo mi u to vrijeme, prije stotinjak godina, u austrougarskoj carevini i kraljevini, imali da djeci donosi darove?

Sa znatnom pouzdanošću mogu vam reći kako u nas u Donjem Prološcu mom pradjedu Mati, zvanom Matozan, kad je bio mali, nitko o Božiću nije donio čokoladu s lješnjacima i veliku kutiju Star Wars legića, ili moju babu Maru obradovao bebom koja otvara i zatvara oči i govori mama, a nemojte misliti da su vaši preci bili bolji.

Tvrdite li drugačije, vi jednostavno ne poznajete povijest svoga naroda. Prije stotinu godina većina je Hrvata odrpana, ozebla i gladna sirotinja iz jadnih potleušica ispunjenih dimom, s komadom prljave suknene ponjave umjesto stakala na prozorima.

Već i krevet i štednjak na drva njima je bio nepojmljiv luksuz. Raspravljati o tome tko je u takvim prilikama donosio djeci igračke i bombonijere može zaista samo maloumna osoba. Mališanima ne da nitko nije ništa ostavljao u čarapama nego oni počesto nisu ni imali čarapa. Na Božić bi ih, više od ičega, rasveselilo ako bi našli komad užegle slanine u varivu od kupusa. Sjetite se toga ovih blagdana i budite ponizni i zahvalni što živite bolje od njih, umjesto da se prepirete oko budalaština.

ante tomić
Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE