Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Iza naziva Grubišićeve tvrtke krije se zlo

Jedno smo vrijeme kupovali prekrasnu francusku konfekciju za djecu, prvorazredno šivane kaputiće, haljinice i pulovere od najboljih materijala, obično nježnih, pastelnih boja, odjeću što je naoko bila vrlo klasična, a opet je nekako, kako samo Francuzi umiju, zračila zaigranošću i vedrinom.

Ako sam išao u Zagreb, od žene sam dobivao precizne upute što moram naći u dućanu “Jacadi” i baš nam je bilo krivo, i meni i njoj, premda sam ja na takve stvari obično ravnodušan, kad se prije godinu ili dvije zatvorio.

Netko mi je jednom kazao da je vlasnik bio Vinko Grubišić ili njegova žena, ali nisam previše mario za to sve do prije neki dan. Idućeg tjedna moram nekim poslom u Nizozemsku pa sam na internetu išao pogledati mogu li tamo nadoknaditi ono što mi je u domovini uskraćeno.

Ni u Nizozemskoj, na žalost, nema “Jacadija”, no meni je pozornost privuklo da je na njihovu sajtu još uvijek adresa zatvorenog zagrebačkog dućana: Centar Kaptol, Nova Ves 17, 10000 Zagreb.

Ipak, bilo je tu još nešto, meni do tada nepoznati podatak i razlog zbog kojega ovo pišem, naslov hrvatskog uvoznika i distributera fine francuske dječje odjeće i obuće. Poduzeće se zvalo “Za dom”. Neveselo sam se nasmiješio kad sam ovo otkrio i pomislio da bi Vinko Grubišić i njegovo poduzeće “Za dom”, kad im već ne ide s francuskom, sada možda trebali pokušati s nekakvom drugačijom konfekcijom. Možda da na tržište izbace male vunene uniforme Crne legije i dječje brojeve bluza i cokula čuvara u logoru Jasenovac. Bio bi to, ne sumnjam, veliki modni uspjeh.

Nema roditelja koji sina ne bi terencem odvezao u školu, na engleski, tenis ili satove flaute, a da mu mali ne izgleda kao minijaturni Maks Luburić, ili da zagrebačka gospoda videokamerama ponosno snimaju predstavu u vrtiću, a ansambl predstave djeluje kao umanjena kopija poglavnikova tjelesnog zdruga. To bi, mislim, bila dosta istinita slika dobrog dijela agramerske buržoazije.

Na jednoj strani iPad, Lexus, Breitling, Gucci, šoping u Londonu, skijanje u Švicarskoj, romantično vjenčanje na Karibima, Angelina Jolie i klinci u francuskim krpicama, a na drugoj, potiho, “Znaš, on ti je Srbin”. “Jasenovac i Gradiška Stara” nakon četvrte butelje Cabernet Sauvignona.

U podzemlju blistavo osvijetljenog velegrada čitavo vrijeme tiho teče crni masni mulj šovinizma i u svakom trenutku prijeti da će u gejzirima prasnuti iz šahtova i razliti se kolnicima. I to je ono čega se zaista treba čuvati. Zlo iza uglađenih građanskih obrazina daleko je užasnije, zloćudnije, opasnije nego kad se nekakvi krezubi bokci u provincijskoj krčmi pohvataju za uši “po nacionalnoj osnovi”. Ovi su drugi barem iskreni, to su što jesu, u njih nema pretvaranja, a ustaški pozdrav kojim je Vinko Grubišić naslovio svoju firmu u Registru trgovačkih društava RH naprosto je podlo i kukavički.

S rečenim pozdravom i inače se događaju takve niske podvale. Uvijek na istu foru. Prije nekog vremena u Kninu je tako bio slučaj da je nekakva glupa sutkinja oslobodila jednog obrtnika koji je to štampao na majicama, u obrazloženju navodeći kako je “Za dom spremni” zapravo iz opere “Nikola Šubić Zrinski”. Bezbroj ste puta to sigurno čuli, a možda bi i Vinko Grubišić, da ga pritisnu, nešto tako kazao prepredeno se osmjehujući. No, to je, naravno, svinjarija.

Pustit ću sada po strani argument glazbenih poznavatelja koji tvrde da u “Nikoli Šubiću Zrinskom” ničega takvog nema jer to uistinu nije ni važno. Ljudi koji nose majice “Za dom spremni” nisu pretplatnici Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski”. Nitko nikada nije hitro sunuo ispruženom desnicom uvis i dreknuo “Za dom spremni” zbog neizmjernog poštovanja za operni opus Ivana pl. Zajca.

Kada se čovjek krene izvlačiti na operu, omalovažava i vlastitu inteligenciju i inteligenciju onoga koji to sluša. Počne jedna vesela društvena igra u kojoj svi glume budale i slaboumno se cerekaju jer im je neugodno glasno reći tko su i što su.

Plod takvog nekakvog idiotizma vjerojatno je i sramotni naslov zatvorenog zagrebačkog dućana francuske dječje konfekcije. Kada tako nešto vidim, ja zaista imam više poštovanja za obične, neuke, iskrene ustaše koji se u gluho doba pobiju u seoskoj gostionici. I oni su, istina, budale, ali su budale za vlastiti račun.

ANTe TOMIĆ

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE