Mišljenja Vijesti i konteksti

Vijesti i konteksti

Višnja Starešina

Plenkoviću, čuvaj se ruske ruke

U tjedniku Express veleposlanik Azimov je poručio: „Hrvatska strana opet ovisi o pomoći dviju ruskih banaka“, najavio da su oni jedini spremni dati milijardu eura novih kredita za spas nagodbe o Agrokoru. Usput je Njegova Ekselencija i prigodno prekorila nevjerne hrvatske partnere što još prije godinu dana nisu vidjeli „tko vam je pravi prijatelj, tko je iskreni prijatelj Hrvatske.“

Naizgled, slučaj Agrokor je u godinu dana od donošenja Lex Agrokora zatvorio krug. Naizgled, budućnost koncerna i nagodbe ponovno ovisi o ruskim državnim bankama, koje bi novim kreditom kroz nagodbu osigurale i uvjerljivo vlasništvo nad Agrokorom. No mnogo se toga u međuvremenu ipak promijenilo i razotkrilo.

Spriječeno rusko preuzimanje

U vlasničku strukturu Agrokora na velika vrata ušli su američki fondovi, predvođeni Knighted fondom, koje ljubitelji domaće dogovorne ekonomije i ortačkog kapitalizma od milja nazivaju „lešinarskim“, ili u srpskoj inačici „strvinarskim“ fondovima. Pod izvanrednom upravom, u kojoj su vodeću ulogu imali upravo ti novi suvlasnici, zaustavljen je slobodni pad i slom Agrokora, zaustavljen je ozbiljan udarac hrvatskom gospodarstvu, omogućen je opstanak malih i srednjih dobavljača i potaknut njihov razvoj, ušlo se u ozbiljne razgovore s vjerovnicima…

Ukratko, spriječen je prije godinu dana izgledan slom i rusko preuzimanje, a koncern je nakon jednogodišnje stabilizacije pripremljen za ozbiljno restrukturiranje: bilo kroz nagodbu, bilo kroz stečaj. To su pozitivni efekti Lex Agrokora, za koje zasluge ima i Plenkovićeva Vlada, a osobito bivša potpredsjednica Dalić. Da se opet poslužimo premijerovim rječnikom – Agrokor danas može meko sletjeti.

No afera Borg razotkrila je da se funkcioniranje hrvatske države kao sudionika procesa spašavanja Agrokora nije promijenilo u odnosu na one metode udruženog korupcijskog pothvata države i biznisa koje su proizvele Todorićev Agrokor, dovele ga do toga da postane neodrživ i da takav potraži spas kod ruskih državnih banaka.

Modus operandi je ostao isti. U trenutku kada je Agrokor pred slomom i kada bi glavna zadaća potpredsjednice Vlade trebala biti zaštititi državu i njezin proračun i spriječiti gospodarski krah, potpredsjednica Dalić gleda kako financijski namiriti svoje prijatelje.

Pa ih mimo ustaljenih državnih procedura donošenja zakona ugrađuje u proces pisanja zakona, potom u njegovu provedbu, uz izdašne honorare…

Čisto hrvatski biznis

A nakon što je afera otkrivena, pokušavaju nas uvjeriti da je normalno donositi zakon oko kojeg se vrte deseci milijardi u privatnom kružoku, bez formalno osnovane radne skupine, bez službenih zapisnika, bez izjava o čuvanju povjerljivosti informacija…

Umjesto da osudi takvo postupanje, premijer Plenković ga nastoji (o)braniti do posljednjeg daha najbanalnijim piarovskim forama: nije bilo vremena, radili su za naše dobro, ako su uzeli previše neka vrate višak, u svakom slučaju on nije ništa kriv jer je pošten po svojoj naravi...

U godinu dana Agrokor je pod izvanrednom upravom, uz presudnu ulogu američkih fondova, doveden do pozicije s koje može krenuti u sljedeću nužnu fazu – fazu restrukturiranja u održivu kompaniju ili više njih. U istoj godini hrvatska je vlada, uz vodeću ulogu potpredsjednice Dalić, kroz aferu Borg pokazala da nije u stanju funkcionirati izvan ortačkog modela. A državne institucije koje su to trebale spriječiti pokazale su potpunu disfunkcionalnost (DORH, SOA, pravosuđe), pokrenuvši se tek nakon izbijanja afere u medijima.

Premijer Plenković je pak, uz višak ega i manjak kompetencije za vođenje ovakvih procesa, pokazao i zavidnu razinu političkog analfabetizma.

Amerikanci i tikvice

Posljedično, Plenković se danas nalazi pred dva fatalna izbora. Uspjeh svoje vlade vezao je uz postizanje nagodbe o Agrokoru. Ruku spasa za nagodbu u vidu novog kredita sada mu nudi samo veleposlanik Azimov, kao glasnogovornik ruske države. Plenković je u istoj poziciji u kakvoj je bio i Ivica Todorić kada je prihvatio istu ruku „spasa“. Ali da samo pruži ruku prema tom spasu, vjerujem da je to njegov kraj. Jer budimo ozbiljni, američki fondovi nisu ušli u Agrokor da bi sadili tikvice po Slavoniji (kao što ni Rusima cilj nije saditi mrkvice), već da bi spriječili rusko preuzimanje nadzora nad proizvodnjom i distribucijom hrane.

Takav potez nužno bi otvorio pitanje o Plenkovićevom iskonskom strateškom usmjerenju – je li ono zapadno ili ipak prikriveno istočno? A potom dolazi pitanje: zašto je zapravo srušio stabilnu vladu s Mostom? Da li zato da bi u vladu uveo HNS-ov proruski plinski kartel, koji će opstruirati izgradnju LNG-a u korist ruskog Gazproma?

Izostane li se pak nagodba o Agrokoru i krene li sve izglednija opcija stečaja, Plenković se sam unaprijed označio gubitnikom. U tom procesu i korumpirano hrvatsko pravosuđe, i kontaminirane institucije imaju priliku za popravni ispit. Jedino više ne vidim mogućnost za „soft landing“ Andreja Penkovića.

Naslovnica Vijesti i konteksti