Mišljenja Vijesti i konteksti

Vijesti i konteksti

Višnja Starešina

Kako je biskup Komarica postao ustaša

Dočekali smo, eto da i banjolučki biskup Franjo Komarica postane ustaša. Biskupu Komarici, Hrvati su često prigovarali višak razumijevanja za velikosrpsku politiku, kako u ratno doba 1991.-1995. tako i u poslijeratnom razdoblju. Kada je, ujesen 1991. godine upravo s prostora njegove biskupije JNA, tada već potpuno stavljena u službu provedbe velikosrpskog projekta, vodila ratne operacije za uspostavu granice na liniji Karlobag - Karlovac - Virovitica, biskup nije pozivao Hrvate – katolike da uzmu oružje, već ih je pozivao da ga ne uzimaju, " jer oružjem se ništa ne rješava".

Manjača, Keraterm...

Za hrvatske je političare to izgledalo kao defetizam. No biskupov je poziv imao dvostruko značenje: ne opirati se oružano nadmoćnoj JNA, već pretvorenoj u srpsku vojsku, ali i ne odazivati se na mobilizaciju koju je ona provodila. Čim je rat preseljen u BiH, mirotvornost se biskupu Komarici vratila kao bumerang. Upravo je neodazivanje Hrvata na mobilizaciju postalo formalni povod za modelski primjer etničkog čišćenja Hrvata kao i Muslimana - Bošnjaka.

Na području banjolučke biskupije do oslobodilačkih operacija u ljeto i jesen 1995. uopće i nije bilo ratnih sukoba, osim u graničnim područjima Jajca, Kotor-Varoša i Bihaća. I u toj mirnoj oazi obavještajna služba JNA, kolokvijalno KOS, po pisanom naređenju svog tadašnjeg šefa generala Aleksandra Vasiljevića pripremila je zatočeničke logore među kojima su najpoznatiji Manjača, Keraterm, Omarska i Trnopolje, njima je cijelo vrijeme rata upravljala izravna obavještajna služba Vojske Republike Srpske, zapravo sljednica KOS-a, na čijem su čelu bila dvojica šefova KOS-a splitske pomorske oblasti: zapovjednik Ljubiša Beara i njegov zamjenik Zdravko Tolimir.

Zdravko Tolimir je još u ljeto 1991. godine detaširan ratnom zapovjedniku kninskog korpusa Ratku Mladiću, kao njegov pomoćnik za obavještajne poslove i na toj je funkciji ostao sve do kraja rata 1995. Ljubiša Beara je još neko vrijeme ujesen 1991. godine čekao u Splitu, da se spuste drugovi iz Knina i pridruže mu se na srpskoj rivi. No nakon što im je plan propao, Beara je postao šef obavještajne službe Mladićeve Vojske Republike Srpske i na toj je funkciji dočekao kraj rata.

Pod zapovjednom palicom KOS-ovaca Beare i Tolimira, na području banjolučke biskupije je kroz sustav koncentracijskih logora, masovnih likvidacija i skrivenih masovnih grobnica, obavljeno drastično, zapravo modelsko etničko čišćenje. Prema tadašnjim izvješćima UNHCR-a na tom prostoru ostalo tek šest posto od prijeratnog broja nesrpskih stanovnika: Hrvata i Bošnjaka.

Od 150 tisuća Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo na području banjolučke biskupije, danas ih je ostalo jedva desetak tisuća.

Cijelo to vrijeme biskup Komarica je bio u poziciji u kojoj niti jedan potez ne može biti ni pravi niti dobar potez.

Izabrao srednji put

Pozove li svoje vjernike i svećenike da bijegom pokušaju spasiti glavu, bit će suodgovoran za etničko čišćenje i odgovoran pred Vatikanom za povlačenje Katoličke crkve iza stare linije podjele zapadnog i istočnog kršćanskog svijeta. Pozove li ih da ostanu, bit će suodgovoran za njihovu smrt.

Biskup je izabrao srednji put: pozivao je na ostanak, ali je i javno prozivao i prokazivao velikosrpsku politiku. Mnogi su mu s hrvatske strane zamjerili što je vjerujući biskupu toliko Hrvata ubijeno, odvedeno u logore, mučeno i naposljetku ipak protjerano.

Među ubijenima je i sedmero svećenika i jedna časna sestra. Srpskoj politici nije bilo drago što ih biskup kritizira, ali tada su zbog velikosrpskog cilja stoički podnosili kritike cijelog svijeta. O(p)stanak biskupa Komarice u Banjoj Luci pomogao im je otupjeti kritike politike etničkog čišćenja. Za međunarodnu zajednicu biskup Komarica je tada bio heroj. Svi su hvalili njegovu hrabrost i svi su ga posjećivali. Njegov o(p)stanak u Banjoj Luci pomogao im je oprati vlastiti grijeh nečinjenja prema velikosrpskoj politici etničkog čišćenja.

Treći je put (veliko)srpska politika iskoristila biskupa Komaricu u razdoblju poslijeratne (državne) konsolidacije Republike Srpske. Milorad Dodik mu je velikodušno pomagao u obnovi biskupskih dvora, u obnovi porušenih ili oštećenih crkava. Ali je (u)činio sve da se ne vrate protjerani ljudi, koristeći biskupa kao dokaz svoje demokratske orijentacije. Biskup Komarica je i tada podsjećao na etničko čišćenje u svojoj biskupiji, ukazivao da se ljudi ne vraćaju. Ali biskupa više nisu željeli čuti.

Međunarodna, primarno angloamerička politika je imala novog miljenika, novog lidera – Milorada Dodika. I bila je spremna žmiriti na sve stare grijehe, nadajući se, bez ikakvih realnih osnova, demokratskom razvoju u Republici Srpskoj. Bivši KOS-ovi prvaci Ljubiša Beara i Zdravko Tolimir, osuđeni su u Haagu na doživotnu robiju, ali za genocid počinjen u Srebrenici. Njihovi zločini u banjolučkoj regiji, modelski primjer etničkog čišćenja na području bez rata, prošli su ispod radara i ostali nekažnjeni.

U međuvremenu je, također ispod radara, u Republiku Srpsku, gospodarski, osobito energetski i politički uselila se Putinova Rusija. I kada se već činilo da će biskup Komarica ostati potpuno zaboravljen, posljednjih se dana našao u središtu strašne političke i medijske hajke. Prvi put je postao – ustaša. Hajku su pokrenula dvojica Milorada, Pupovac i Dodik.

Obojica su prošla političku inicijaciju u KOS-ovim "višestranačkim" ekspoziturama stvorenim za očuvanje komunističke Jugoslavije: Ujedinjenoj jugoslavenskoj demokratskoj inicijativi (UJDI) i Markovićevu Savezu reformskih snaga (SRS). Povod napada je bilo sudjelovanje biskupa Komarice na komemoraciji na Bleiburškom polju i njegova kasnija usporedba negacionizma zločina koje sabire pojam bleiburška tragedija i zločina počinjenih u banjolučkoj biskupiji u vrijeme Domovinskog rata.

Napad dva Milorada

Biskup Komarica čak i nije javno spomenuo da iza oba zločina stoji ista organizacijska shema – obavještajne strukture bivše jugoslavenske vojske i komunističke Partije (KNOJ i OZNA, odnosno kasnije KOS) provode sustavnu likvidaciju protivnika u ime ideologije, po modelu preuzetom iz sovjetske revolucije. Prvi put u ime komunističke ideologije, drugi put u ime velikosrpske ideologije. U oba slučaja iza njih ostaju skrivene masovne grobnice. I šutnja.

Biskup je samo pozvao ljude da iznova nađu "snage otkloniti ruševine koje žele nasilno sakrivati istinu" (Bleiburg) i nekoliko dana kasnije po skrivanju zločina je usporedio bleiburšku i banjolučku tragediju (Banja Luka).

Milorad Pupovac ga je napao preventivno, još prije bleiburške propovijedi prozivajući "one koji su danas na Bleiburgu" da nas udaljavaju od antifašističkih vrijednosti. Milorad Dodik je pak zapovjedio u Republici Srpskoj napad na biskupa iz svih političkih i medijskih oružja, predvodeći ga osobno tražeći od biskupa da se "izvini" jer je "povrijedio najtananije osjećaje Srba".

Dvojica Milorada, Pupovac i Dodik, danas više nisu samo dio balkanskih politika i balkanskih sukoba, već su dio velike Putinove "antifašističke revolucije", od Baltika do Ukrajine. Čini se da je biskup Komarica ponovno sam i na toj novoj liniji globalnog sukoba Istoka i Zapada. Hrvati su protjerani bez povratka. Hrvatska shvaća sporije. A Zapad se budi kasnije. Ili se možda varam?

Naslovnica Vijesti i konteksti
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last