Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Damir Šarac: Brojna mjesta zabranjivat će vješanje mudanata i lancuna, a ne smeta im ulijevanje fekalija u vale s kupačima

poništavanje pozitivnih tekovina

Svi se sjećamo predturističkog doba, kad je vožnja taksijem u Splitu bila jednaka pokušaju trgovanja u kakvoj bliskoistočnoj varošici; kad si ga pozvao, kad si sjeo i zatvorio vrata, počinjalo je iskustvo u kojem si najčešće bio poražena strana. Uzalud si krajičkom oka, da ne ispadneš škrtun, pokušavao na taksimetru skužiti koliko će te gradska vožnja doći, uzalud. Jer uvijek bi se na konačnu cifru prilijepilo još nešto: start, čekanje, ovo-ono. Ispod pedesetak kuna po vožnji nisi mogao proći.

A tek poniženja kad bi došao na stajalište, recimo u luci s tri-četiri bagaja u rukama, a on te pita dokle. A ti kažeš: do Gripa (manje od kilometra i po, uzbrdo). A on kaže: "Ma daj, možeš to i na noge, nemoj me tlačit za trideset kuna." Tih trideset moglo je, po formuli relativnosti, biti i pedeset, šezdeset...

Jednom godišnje

Razlog je to zbog čega bi se naši starci u čitavom svom životu na vožnju splitskim taksijem odlučivali u iznimno složenim situacijama, recimo, kad bi se trebali prebaciti doma nakon liječenja u bolnici. Bilo je to poput provoda na nekom skupom partyju, jednom godišnje. "Taksijem ste išli, a? Ima se, jel..." Zavidno bi predbacivali susjedi.

Pomladak je putovao po svijetu i čudio se kako se građani nezabrinuti, opuštenog lica, po velikim gradovima odlučuju za vožnju taksijima. "Beograd, Sarajevo, Berlin, Pariz, New York, Barcelona, Istanbul, svitu moj, ljudi ulaze u taksi koji im dolazi, dignu ruku i on stane... Ušli i mi, ma mukte! Svojin očima san u Pragu vidija di studenti nakon noćnoga provoda uzimaju taksi i idu doma! Ej, studenti u taksiju", prepričavalo se pred domaćom publikom na zidiću. Kad bi se putnik digao i otišao, oni što su ostajali namignuli bi jedni drugima: "Ma vidiš da laže, studenti u taksiju... ajde, pričaj ti nekom drugom..."

A onda su u Split nagrnuli turisti, pa su nagrnuli i prijevoznici, a s njima i mobitelske aplikacije. Pritisneš botun na mobitelu, on dođe po tebe, na ekranu ti se ispiše cijena do točke kud te vozi, i to je to. Čist račun, duga ljubav. To što je u početku bila riječ o starim automobilima bez oznaka također mi nije smetalo.

Šta je koga briga u kakvom se autu, s kakvim šoferom i za koju lovu ja vozim kad je riječ o mojim parama? I to višestruko nižim ciframa nego što smo navikli, voze oni za smiješne novce o kakvima naši stari nisu mogli ni sanjati. Deset, petnaest, dvadeset kuna po gradu. Tek da ne sjedaš u auto ako si popio pivo ili ako znaš da nećeš naći parking u kvartu kad se vratiš. Ili, uglavnom, šta te boli neka stvar kako se ja vozim – za svoje pare.

Nakon nekog vremena, opet dobro, i ovi su prijevoznici dovedeni u red: zalijepili su na krovove taksi-table i kupili nova auta. Sad se voziš kao čovjek. I najvažnije, opet za male novce, i to unaprijed znaš za koliko.

Okrutan odnos

Zahvaljujući liberalnom državnom zakonu, ovi "taksiji" preplavili su Split. Ima ih, kažu, dvije i po tisuće. Priča se kako neke tvrtke uključene u taj posao imaju okrutan odnos prema radnicima: voze po dvanaest sati, spavaju po njih dvadesetorica u istoj kući negdje po Zagori, na jedan obrt prijavljeno ih je i po desetero, neki čak noće u automobilima, pa se tuširaju po kupalištima. Ne poznaju gradske ulice pa se gube, jure kao maniti i rade nered u prometu. Ima i drukčijih iskustava, u zadnje dvije-tri godine, otkad koristim te "taksije", baš sa svakim sam porazgovarao o uvjetima. Neki su šutjeli, ali većina me uvjeravala kao im je dobro, imaju svoja vozila, rade koliko žele, dok im je dosta...

Standardi "uobičajenih" taksi-službi su puno prihvatljiviji za mirnu savjest: obrt glasi na jednog čovjeka s jednim autom, voze radno vrijeme, plaćaju sva ona moguća davanja u proračun. Svaka čast, doista nemam ništa protiv.

Ovo sve tumačim iz pozicije građanina, zabrinutog za red u društvu. Iz pozicije korisnika, opet mogu reći: boli me briga kako su organizirani, bitna mi je samo cijena. Za test, nedavno sam na sličnoj relaciji ušao u "običan" taksi. Puf, cijena dupla. Što me onaj vozi za 15, ovaj mi je uzeo 30 kuna. Vraćam se jeftinijem.

No, gradonačelnici Splita i Dubrovnika, Andro Krstulović Opara i Mato Franković, ujedinili su glave kako bi poplavi "taksija" stali na rep. Pozivaju se na "pravo" UNESCO-ovih gradova da reguliraju broj taksi-vozila. Doista nije jasno kako, jer to što je povijesna jezgra nekog grada pod zaštitom UNESCO-a nema baš nikakve veze s tržištem u tom gradu, posebno prijevozničkim, i teško da će takav argument proći u predstojećim izmjenama zakona. Prije će biti da će dio prijevozničkih tvrtki izumrijeti i tržište će se samoregulirati.

Slično kao i po pitanju apartmana. I naravno, država bi, kad već donosi ovakve zakone, mogla i kontrolirati kako tko radi. Promijeniti propise o broju vozila i zaposlenih, uvesti kontrolu sati koje netko provede za volanom, ispitati radne uvjete, šta ja znam... Žao mi je tih ljudi, ali žao mi je i sugrađana, koji prvi put mogu uživati u bezbrižnoj vožnji, što bi zabrane kakve traže Franković i Krstulović mogle okončati.

Opća gluparija

Inače smo skloni dugogodišnji nered rješavati sabljom. Najprije nas tare kaos, a onda sječa glava, neselektivna. Ruganje cijele javnosti doživjele su odluke malih mista da zabrane vješanje robe na tiramole – zbog turista. Kakav apsurd, a fotoalbumi tih istih turista krcati su prizorima baš – tiramola. Nečega što doma ne mogu vidjeti, a daje dinamiku, spontanost, oznaku života i sliku Mediterana kakav smo oduvijek htjeli. Kolan, Mljet, Kaštela, Šolta zabranjivat će vješanje mudanata i lancuna, a ne smeta im, recimo, ulijevanje fekalija u vale s kupačima!

Ovoj glupariji pridružio se i Split u novom Komunalnom redu: brani se izlaganje bjankarije u Ban Mladenovoj, Jelačićevoj, Porinovoj, Sinjskoj, Zagrebačkoj, Tončićevoj, Domaldovoj, Šubićevoj, Zadarskoj, Bosanskoj, Marulićevoj, Dioklecijanovoj, Krešimirovoj, na Obrovu, Ujevićevoj i Manuškoj poljani, Bulatovu trgu, Ilićevu prolazu i Kraj sv. Marije. Gradonačelnik ipak ima pravo odobriti tiramole u tim ulicama u strogom centru. Onda neka to i napravi. Ne treba mu valjda objašnjavati zbog čega.

Naslovnica Uvik kontra

VIŠE IZ RUBRIKE