Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Damir Šarac: Zatekneš li se gladan u gradu, imaš osjećaj da ako padneš od debulece po saližu, neće te nitko naći dok ne okopni

puste stare jezgre
Naše drevne i časne komune tisuće godina su živjele, a sada se okamenile, prazne kao poslije fatalnih kuga

Ona pustoš zimskog grada nakon kazališta, u domaćim filmovima o tom nema ništa, pjevušili smo Arsenovu uglazbljenu turobnu misao prošle subote, uzaludno pokušavajući u burom tuširanom Šibeniku pronaći toplo mjesto na kojem bismo ubili sat vremena do, simbolično, glazbeno-poetske večeri u teatru posvećene upravo velikom Arsenu Dediću.

Još po putu u glavi sam vrtio kartoline ljetnog predivnog Šibenika, birajući ugodna mjesta, štekate na rivi, oštarije u Masnoj ulici ili betule po starom gradu. Ali uzalud. Ne da je sve zatvoreno, ne da nije pomoglo ni guglanje po najbolje ocijenjenim lokandama, nego u februarsko predvečerje, dok su kuća pored mora i kanal uz nju utopljeni u ružičastu temperu nagovještavali sjajan provod - nisi mogao naći ni prolaznika kojeg bi pitao gdje ćeš naći mjesto na kojem bi ubio vrijeme par sati do početka predstave.

Gdje idu mladi?

Uz pomoć tabele, sreće i gomile djece koja su slavila rođendan, uvalili smo se u pizzeriju "Kike", dobru, staru i pouzdanu. Naravno da smo pomislili kako smo nešto krivo shvatili i da se zapravo od prošlog ljeta do ove zime promijenio đir. I da su ljudi negdje drugdje. U kazališnom foyeru opili smo se Arsenovim naslijeđem pjesme i riječi koju je sjajno zamislio glumac Šime Bubica i izvanredni domaći glazbenici. Pa se pred kraj došaptavali: "Bit će dobar after, vodit će nas Šime negdje..."

I tako bi. Nakon predstave i čestitanja, prvo pitanje je bilo: "Šime, gdje je glumački provod?" Spreman je on: "Je evo sad ćemo, radi 'Kike'." "'Kike'? Pa bili smo tamo prije koncerta!" "E sad ćemo opet." "Pa radi li išta drugo?" Pogleda nas u čudu: "Šta drugo? Nemam pojma, valjda ništa." "Pa di idu mladi ljudi subotom? Valjda idu negdi, tek je deset navečer." "Ne idu."

Ajde, vraćamo se opet tamo gdje smo se oprostili prije dva sata. "'Kike', evo nas opet, hvala ti od srca. Mogli smo još jedino na šentadu sist."

Kako je te subotnje večeri bilo u Šibeniku, tako je svake večeri u dalmatinskim gradovima. Sredinama koje od svibnja do listopada stenju, raspadaju se kao užareni mravinjaci pod teretom točkica iz cijelog svijeta koje dolijeću, dovoze se, brode do nas, a ta je invazija biblijskih razmjera posljednih godina do neprepoznatljivosti isisala život iz starih jezgri dalmatinskih komuna, jedinih zanimljivih točaka na gradskim mapama, osjetljivih i minijaturnih, koje su se prve urušile pod navalom hipertrofiranog turizma.

Kad se sve to slije na raspadnutu i zapuštenu infrastrukturu, nakon što su se pokupovali vrijedni prostori u centru pa se zabravili u deseti mjesec, bilo da je riječ o suvenirnicama, prodavaonicama bezvezarija, tavernicama, fast-foodovima ili apartmanima, onda prosječan dalmatinski građanin nema zbog čega ni dolaziti u gradsko središte, tamo nema ničeg namijenjenog njemu. Ni danju ni noću.

Žrtve turizma

Mislite da je u svjetskom centru dobrostojećeg turizma, našem dičnom Dubrovniku, išta drugačije zimi? Priča jedan poznanik kako pet dana nakon feste svetoga Vlaha nisu imali gdje ni sendvič pojesti, pa su preko teških veza izmolili jednu pečenjarnicu da im napravi ćevape. Jedva, i po tolikoj cijeni da im je prisjelo.

Nije različito ni u Zadru. Ne daj Bože zateći se gladan i stran u još manjim mjestima, imaš osjećaj da ako padneš od debulece po saližu, neće te nitko naći dok ne okopni, kad se počnu skidati već legendarni lažni natpisi "preuređuje se" i "kolektivni godišnji".

U Splitu je ipak zrno bolje za namjernike: u samoj UNESCO-ovoj zoni pronaći se se na jedvite jade i do ranih večernjih sati još nešto otvorenih betula, ali nakon što se spusti gladna noć, i te se pjace i kale pretvaraju u hodnike i tinele duhova. Pasa nema. Onda budi pametan, pa potraži nešto po obodu užeg središta, još ćeš nešto i naći. Obavezno pitaj.

Pa gdje su svi ti ljudi i kako je moguće da su gradovi, kucavice života jedne države, tako pusti i beživotni? Je li krivac samo turizam? Gdje je ta posezona? Zašto drugima dolaze a nama ne? Što je s tim pustim novcima zarađenim od turizma, mogu li se oni u neturističkoj sezoni preusmjeriti žrtavama dalmatinskog turizma, za neku njihovu razonodu? I hoće li sve ići nagore? I što to znači nagore?

Je li posvemašnje siromaštvo građana krivac što su usidreni za tinele? Ili je riječ o siromaštvu duha i nezanimanja za kamena gradska srca, koja su već doživjela infarkt a nakon napada nije bilo slobodne postelje za njih, pa su ostali sami čekajući smrt? Sudeći po prizorima ništavila naših drevnih i časnih komuna, ne piše im se ništa dobro.

Tisuće godina su živjeli, a sada se okamenili, prazni kao poslije fatalnih kuga. Ali, parafrazirajno Arsena; na domaćim vijestima, u promo-spotovima i planovima, o tom nema ništa!

Naslovnica Uvik kontra

VIŠE IZ RUBRIKE