Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

U diplomata najgora diplomacija

Nakon što smo upoznali skromne Milanovićeve diplomatske kapacitete, te nakon što spoznajemo jednako minorne Plenkovićeve dosege, moramo zavapiti: diplomatski majstori od kojih su učili ovi šegrti odavno su trebali ritualno spaliti vlastitu diplomu

Stara pučka mudrost veli da je u postolara najgora obuća. Sad već na temelju nacionalnog iskustva možemo konstatirati i da je u diplomata najgora diplomacija, jer aktera za takve zaključke, a i samih povoda imamo sasvim dovoljno.

Trapavost Zorana Milanovića, jednog od perjanika slavne zrinjevačke diplomatske škole, u tom smislu već je opjevana: najprije prkošenje Njemačkoj u slučaju "lex Perković", a potom i domoljubno pozerstvo s blokadom srbijanske granice u vrijeme najvećeg migrantskog vala, davno su ga svrstale u neprijeporne vanjskopolitičke slonove u staklarnici. Zanat za koji se školovao primjenjivao je uglavnom suprotno njegovim temeljnim kanonima, jer je njegov sinjsko-viteški ego uvijek bio jači od pokušaja svake taktičnosti i verbalne mekoće.

Pritisci svjetskih moćnika

Diplomacija prema akademskoj definiciji u subjektivnom smislu označava sposobnost, znanje i složenu metodu komuniciranja s ciljem održavanja što boljih međunarodnih odnosa i rješavanja konfliktnih situacija s drugim državama. To su glavne karakteristike koje treba posjedovati diplomat, odnosno osoba čija je karijera predstavljanje države u međunarodnim odnosima.

Nakon što smo dobro upoznali skromne Milanovićeve diplomatske kapacitete, te nakon što šokirani spoznajemo jednako minorne kreativne dosege drugoga velikoga diplomatskog maga sa slavnoga Zrinjevca – Andreja Plenkovića – ne možemo a da spontano ne zavapimo: diplomatski majstori od kojih su učili ovi i ovakvi šegrti odavno su trebali ritualno spaliti vlastitu diplomu. Ako su im, naime, ovo najbolji kadrovi i učenici, kakvi li su tek samo oni ostali?

U trenutku dok je čitav Balkan pod snažnim geopolitičkim tenzijama i kad se Rusija u zadnjoj rundi interesnih proboja nastoji dodvoriti Srbiji donacijom šest borbenih MiG-ova 29, Andrej Plenković je - baš kao Tomislav Karamarko i Miro Kovač prije nepunih pet mjeseci u povodu srbijanskog zakona o univerzalnoj nadležnosti - prema Srbiji ishitreno povukao blokadu pregovaračkog poglavlja 26.

Baš kao i u prethodnome scenariju, nisu prošla ni dva dana, a već su uslijedili pritisci iz svjetskih centara moći: američki potpredsjednik Joe Biden razgovarao je s Plenkovićem kako bi ga odgovorio od tvrdog stava, pa je nakon toga razgovora Davor Ivo Stier promptno izjavio da bi Hrvatska Srbiji mogla deblokirati poglavlje 26. vrlo skoro, već početkom iduće godine. I Angela Merkel je nakon razgovora s Plenkovićem izjavila kako očekuje da se taj problem riješi brzo i bilateralno, ne stajući ni riječju uz Hrvatsku i njezine zahtjeve.

Zaboravljena Slovenija

Blokada pregovora u diplomatskom metajeziku je pištolj, a njega se, kao što znamo, ne vadi iz futrole ako baš nije rubna situacija i ako ga ne kaniš zbilja upotrijebiti. Formalni povod za blokadu Srbije je problem sa štampanjem udžbenika za hrvatsku manjinu u Srbiji koji se već počeo rješavati, pa je već izdaleka vidljivo kako se čitava priča suštinski može svesti na jednokratno i provincijalno Plenkovićevo junačenje.

Olako se i brzo zaboravilo nacionalne frustracije kad je nas Slovenija svojedobno nepravedno blokirala u eurointegracijskom procesu, i to zbog puno konkretnijeg, teritorijalnog povoda. Osim toga, ako se želi jednim potezom preveslati Srbiju i osigurati državi geopolitički mir daleko od Putinovih interesnih sfera, ne postoji bolji put od što bržega prijema Srbije u EU, Bosne i Hercegovine također. Ne pod svaku cijenu, i ne mimo minimalnih pristupnih standarda i kriterija, ali svakako s pogledom usmjerenim puno dalje i puno dublje od jalnuških i provincijalnih opaski Milijana Brkića sa seoskoga gumna.

HDZ-ov ključni problem, naime, nije u tome što su oni nacionalisti, nego u činjenici da su oni veoma loši, pozerski i površni nacionalisti. Oni zapravo uopće ne vole čitav svoj hrvatski narod u koji se grlato zaklinju: za njih bunjevački Hrvati u Subotici i njihovi problemi s udžbenicima na hrvatskom jeziku postoje samo kao argument za isprazno pseudodomoljubno nadmetanje sa Srbijom i Aleksandrom Vučićem, dok ih pet dana prije hrvatska predsjednica nije imala ni u primisli kad se ispričavala djeci zbog čokoladica koje vlastitim rukama proizvode.

Javili su mi se tim povodom iz Subotice, u ime više od stotinu hrvatskih državljana koji rade u tvornici slatkiša „Pionir“, i bili su, malo je reći, ogorčeni tim političkim skandalom i trajnom praksom da HDZ-ove vlasti pod pojmom hrvatske dijaspore podrazumijevaju samo onu hercegovačku i eventualno kanadsku, obje trajno beatificirane svetim imenom Gojka Šuška. Hrvati u Srbiji su im, kazali bi nekadašnji ideolozi, već punih 25 godina zadnja rupa na svirali i puka moneta za potkusurivanje.

Isto kao pod Karamarkom

Blokada pregovora Beogradu Andreju Plenkoviću, riječju, služi isključivo da bi pred vlastitom unutarstranačkom desnicom – Hasanbegovićem, Esih and Co. - jednokratno odglumio tvrdog momka, apriornog srpskog neprijatelja i ljutog Hrvata. Kad prođu lokalni izbori i opasnost od njihove destrukcije, Plenković će vjerojatno postati puno koncilijantniji diplomat.

Temeljni kredo HDZ-ova političkog djelovanja još jednom se time iskazuje kroz njihovo tradicionalno geslo: za sebe i svoje, a Hrvatskoj i Hrvatima kako bude. S obzirom na to da bismo iste vanjskopolitičke scenarije vjerojatno gledali i da je u stranačkoj fotelji na Trgu žrtava fašizma ostao sjediti Tomislav Karamarko, pitanje dugoročne svrhovitosti njegove smjene do daljnjega ostaje otvoreno.

Naslovnica Špurtilom i ostima