Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Za stolom s četnikom

davor krile

Dobro došli u tradicionalni hrvatski kviz „Tko je veći četnik?“, natjecanje što je u našem narodu bezmalo popularnije i od HNL-a i od sinjske Alke. Da se javne debate o novim radnim mjestima, svrsishodnijem školovanju mladih ili o iznevjerenim političkim obećanjima vode i s približno istom količinom uloženih strasti, ne bi svaka hrvatska mater danas znala gdje je Irska, niti bi Kanada i Australija bile površinski najveće naše županije. „Tko je veći četnik?“ pitanje je svih pitanja i vrutak neiscrpnoga narodnoga gnjeva.
Četnike ne treba brkati s hrvatskim štetočinama, nezasitnim lupežima, nesposobnim prodavačima magle, bezdušnim tajkunima i drugim parazitima, jer gore zlo od njih nigdje ne postoji.

Pozdrav slavnim natjecateljima na desnoj tribini, decenijskim monopolistima na sve zvučne etikete domoljublja, ratnih zasluga i nacionalne žrtve. Ne tako davno, njihov čador kočoperio se usred metropole, pred zidinama državnoga ministarstva, braneći dignitet zadnjega rata od srboljuba, četničkih pobratima, fanova ćiriličnih ploča i nepopravljivih jugoslavena na vlasti.

Kao u doba križarskih opsada svetoga grada Jeruzalema, desni vitezovi nisu popustili u iscrpljivanju protivnika obručem sve dok ovaj nakon izbora nije na zidine izvjesio bijelu zastavu. Junaci što su smisao života 20 godina nakon rata pronašli u početnim stihovima Hasanaginice od toga dana uglavnom šute na svaki nagovještaj istočne opasnosti, a ne tangira ih više uopće ni ćirilično pismo.

Za lak san lišen svih strahova od agresora dovoljno im je pročitati nekoliko ministarskih bajki o novom braniteljskom zakonu i kaznama za poslodavce koji ubuduće odbiju zaposliti ratne veterane. Sad su posve dobrodošli čak i saborski potpisi potpore mandataru na ćirilici, a niti hapšenja hrvatskih branitelja pod sumnjom ratnih zločina u susjednim državama nisu baš neki popularan povod za uzbunu i političku brigu.

Mirno i dostojanstveno u bolju budućnost za sebe i svoje – kredo je dojučerašnjih moralnih paničara i dežurnih higijeničara za borbu protiv istočnih virusa. Slučaj je, međutim, htio da se – o, vremena, o, običaji!

– ti stožerni hrvatski domoljubi skupa sa svojim uličnim vojskama najednom nađu i u istoj europskoj političkoj obitelji s nekadašnjim četničkim korifejima.

Neki će, istinabog, reći da to nije baš plod slučaja, nego elementarne logike, ali analitika faktografiji ne mijenja suštinu: Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića – čovjeka koji je u pratnji vojvode Šešelja držao huškačke govore u okupiranoj Glini – otprije dva dana sjedi za istim europskim pučkim stolom s HDZ-om Andreja Plenkovića, možda i zdesna ocu.

HDZ je prilikom glasovanja o prijemu svojih srbijanskih partnera u ovo političko društvo navodno bio suzdržan, ali se tome svečanome činu nije ničim niti suprotstavio. U zemlji jednako tako nije uočen ni najmanji braniteljski prosvjed, u eteru nije registrirano čak ni najmanje gunđanje u bradu hiperosjetljivih veteranskih udruga protiv bratimljenja s arhineprijateljem. Zato priliku za demonstriranje svoje nacionalne osjetljivosti nisu htjeli propustiti mnogi naši lijevi patrioti.

„Sad se vidi, sad se zna da ste veći četnici od nas, samo glumatate domoljublje“ – povikaše vječiti drugi u borbi za domoljubne monopole. „Sram vas i stid bilo, u kolo s Vučićem, pa još u osvit dana pada Vukovara“ – ne bježi se ni u SDP-u od kiča i nacional-patetike.

Najgledaniji nacionalni kviz tako do daljnjega ostaje bez definiranoga pobjednika. Sva ključna pitanja za sadašnjost i budućnost nacije zapravo ostaju bez jasnoga odgovora. Je li veći četnik onaj što s bivšim četnicima sjedi za istim stolom ili onaj što bi oporbenim urlikanjem protiv istih također s njima sutra sjedio za istim stolom? Je li nagnuće prema četništvu prolazna kategorija i u Srbiji ili je to samo u Hrvatskoj? Jesu li baš uvijek najgori bivši, ili su od njih ipak opasniji sadašnji četnici?

Ništa manje važne dileme ova olimpijada međusobnih osuda ne otvara ni u sferi političke taktike: može li se neprijatelja pobijediti njegovim vlastitim oružjem, bio on četnik ili ne? Grade li se vjerodostojnost i kvalitetna alternativa upotrebom tuđega i isključivoga narativa? Kolike su šanse imitatoru da jednom postane bolji od originala, a koliki su izgledi za trajniji mir i njegove gospodarske plodove ako se četvrt stoljeća otkako oružje miruje mainstream politika vraća na uvijek iste kapriciozne antagonizacije?

Dvadeset godina od kraja predzadnjega rata pojam Nijemca je usprkos zločinima na našoj obali već odavno bio izgubio dijaboličan prizvuk, a glavnom tajniku UN-a u dva mandata –Kurtu Waldheimu – nitko od relevantnih svjetskih političara više nije nabijao na nos kukasti križ i nacističku prošlost.

Zašto danas vrijeme znatno sporije protječe? Zbog čega se umjesto širenja prostora razumu ovdašnja politika uvijek radije igra jeftinih prokazivanja i dječjih brojalica?

Naslovnica Špurtilom i ostima