Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Republika Groteska

ŠPURTILOM I OSTIMA

Pojam groteske podrazumijeva karikaturalno-fantastičnu i iskrivljenu sliku stvarnosti koja ne izaziva komične, nego ponajprije zastrašujuće osjećaje. Naziv je navodno dobila po podzemnim razvalinama u antiknim rimskim termama i palačama, tzv. grottama, gd

Da dojam groteske bude kompletan, o novinarskoj žalbi na ovu presudu trebao bi odlučivati Županijski sud u Zagrebu, čiji je predsjednik – kakve li koincidencije - stanoviti Ivan Turudić. Kažu da se ljudski i civilizacijski porazna uzrečica „kadija te tuži, kadija ti sudi“ ovdje udomaćila u davnim vremenima strašnoga turskog zuluma: na svu sreću, danas živimo u Hrvatskoj i sude nam isključivo Hrvati koji za svoje postupke ne moraju odgovarati ama baš nikome.

Pojam groteske podrazumijeva karikaturalno-fantastičnu i iskrivljenu sliku stvarnosti koja ne izaziva komične, nego ponajprije zastrašujuće osjećaje. Naziv je navodno dobila po podzemnim razvalinama u antiknim rimskim termama i palačama, tzv. grottama, gdje su pronađene prve neobične slikarije na kojima su neočekivano i posve paradoksalno spajane ljudske, životinjske i biljne forme.

Groteska je antipod bezbrižnom, razigranom i fantastičnom: ona je sinonim za zlokobno, grešno i iščašeno u svijetu posve različitom od onoga koji poznajemo. Slijedeći ideju posvemašnje otuđenosti od očekivanih sfera života, kao umjetnički pravac u pravilu se javljala u epohama potpunoga raspada dotadašnje duhovne strukture, prelazeći sve granice mogućega i racionalno prihvatljivoga.

Ni svi poznati velemajstori groteske – Franz Kafka, Bertold Brecht, Mihail Bulgakov, Karel Čapek, Luigi Pirandello ili Eugen Ionesco… - nisu nas, međutim, svim svojim pripovijetkama i romanima mogli u dovoljnoj mjeri pripremiti na ovakvu istodobno komičnu i lakrdijašku, te zastrašujuću i nepravednu državu u kakvoj danas živimo.

Ni Miroslav Krleža, ni Ivo Andrić, ni Hrvatski bog Mars, ni Put Alije Đerđeleza, nisu se, nažalost, niti dotakli modernih hrvatskih razmjera otvorenoga parodiranja ideje moralnosti, čestitosti, društvenog interesa, istine i pravde.

Osjećaj da čitajući novine, internetske portale i slušajući radio više ne znamo je li riječ o satiri ili stvarnoj vijesti postao je do te mjere masovan da su se pogubile i zadnje granice između kukaca i živih ljudi, između pravnog sistema i kaosa, između Ive Sanadera i Jozefa K., između nas samih i Gregora Samse.

Gledaš Dnevnik, a sve misliš da je Nadreality show: pred Remetincem Ćaćini fanovi optuženika za višemilijunske proračunske štete i zloupotrebu najviših državnih položaja nakon tri godine pritvora samo što od dragosti ne nose na rukama. Zuje kamere reporterskih ekipa, a njih s druge strane jednako predano snima odvjetnica Sloković.

Na krovu Sanaderova automobila kojim se sa svojim braniteljima odvozi u slobodu pleše poznati Youtube performer Vitalij Zdorovecki, sve trijumfalistički mašući s dva podignuta prsta, a Dica ćaćina vrište od sreće i pseudohumora, premda nikome više ništa nije smiješno.

Ne znam zašto, ali mene je cijela ta scena po unutarnjoj jezi podsjetila na jednu od strašnijih ratnih fotografija devedesetih: na prizor s četnicima u razorenom Vukovaru, ocem i sinom, što u apokaliptičnom pejzažu bivšega grada poziraju nasmiješeni, zaogrnuti ukradenim krznom od polarne lisice i s cilindrima na glavi.

Znamo iz raznih umjetničkih teorija kako je groteska zahvalan umjetnički izraz pošto efektno depatetizira svaku, pa i najtragičniju situaciju, ali ljude starinskih, klasičarskih nagnuća ipak pomalo smeta njezina pretjerano česta pojava u jedinoj nam domovini.

Nadan Vidošević, drugi veliki junak našega doba, netom nakon prve vijesti o Sanaderovu puštanju, oglasio se na sudu otvorenim očekivanjem da mu se nacija i pravosuđe hitno ispričaju, i to kako zbog otkrića indiskrecija iz tajnih zakutaka njegovih vila, poput prepariranih polarnih međeda i nosoroga, tako i zbog izvrgavanja notornoga pravednika nepravednim i ničim izazvanim procesima.

Sudac Ivan Turudić, jedan od najzaslužnijih što se Sanaderu nakon pet godina pravosudne obrade nije pravomoćno dokazala krivnja ni za jedan od notornih mu grijehova, u istom tom danu kad svi svjedoče njegovu stručnom fijasku biva ipak adekvatno nagrađen: Općinski sud u Zagrebu prvostupanjskom mu je presudom dodijelio simboličnih 150 tisuća kuna odštete zbog komentara u kojemu se novinar usudio kritizirati sučeve politikantske istupe i sugerirati Saboru da bi se trebao prije pozabaviti tim problemom nego laprdanjima haaškog osumnjičenika Vojislava Šešelja.

Da dojam groteske bude kompletan, o novinarskoj žalbi na ovu presudu trebao bi odlučivati Županijski sud u Zagrebu, čiji je predsjednik – kakve li koincidencije - stanoviti Ivan Turudić. Kažu da se ljudski i civilizacijski porazna uzrečica „kadija te tuži, kadija ti sudi“ ovdje udomaćila u davnim vremenima strašnoga turskog zuluma: na svu sreću, danas živimo u Hrvatskoj i sude nam isključivo Hrvati koji za svoje postupke ne moraju odgovarati ama baš nikome.

Ne iscrpljuju se, naravno, groteskni potencijali naše jedine domovine samo u pravosudnome kompleksu gdje je davno etablirano samo jedno pravilo: što više ubiješ i što više ukradeš, to možeš biti mirniji.

Ni Ionesco na LSD-u se zacijelo ne bi lako dosjetio dramske mogućnosti da predsjednica Republike Groteske konzultacije za sastav nove Vlade, oko koje drhti cijela nacija, zakaže jučer poslijepodne pošto je ujutro na fakultetu, gdje je zbog viška slobodnog vremena upisala doktorski studij. Ni Mihail Bulgakov i njegov slavni mačak koji govori ne bi kroz literaturu lako predvidjeli da će se stranka koja je čak četiri puta odgađala primjenu ZERP-a na Jadranu – HDZ – u ekstazi grliti s Božom Petrovom i njegovim odrješitim zahtjevima za proglašenjem punoga gospodarskog pojasa.

Tko zna, možda će uskoro jednako slaviti i njegovu ideju o „lustraciji pretvorbe“, tvrdeći da je to zapravo njihova izvorna zamisao, jer - em su u kampanji zagovarali lustraciju, em su svojedobno proveli pretvorbu društvenoga vlasništva, usprkos grčevitim otporima.

Fascinantni su svi ti zgusnuti uvidi u prirodu naše realnosti: groteska spaja nespojivo, komično i jezivo, te svojim sarkastičnim neskladom upozorava da živimo u svijetu sve kardinalnijih izobličenja. Tamo gdje je besmisao jedini smisao, sjećanje misaona imenica, a pravda ovisna tek o debljini takujina i položaju u hranidbenom lancu, samoproždiruća država vizionarski briše baš sve granice između dobra i zla.
 

Naslovnica Špurtilom i ostima