Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Kad je 100 kuna važnije od 50 milijarda

Zadnjih dana svi kopamo po mobitelima iščitavajući na desetke puta stare Mosorove SMS-ove. Naviknuti smo, godinama, na redovitu dozu ironije, nade i optimizma u ovom sve gušćem i sve turobnijem mraku, pa ovisnički stružemo uspomene ne bismo li smogli snage za još dan.

Među zadnjim porukama koju mi je poslao jedna kratko glasi: „Jedinij magucij Sovjetskij Sojuz!“ Bio je to njegov tradicionalno revolucionarni rezime neke apsurdističke prepiske o bandi što nam uporno pokušava zatomiti radost življenja.

Filozofsko pitanje koje otvara taj refren stare sovjetske himne valja izreći naglas, jer je očito kako će nadživjeti i nas, jednako kao i Mosora: koliko svijetu danas fali ideja jake radničke države?

Ne misli se, naravno, na Gulage, političke procese, ideološki fanatizam, Sibir i druge punktove neslobode, nego u smislu antipoda i korektiva modernome kapitalizmu koji guši i sebe i čovjeka u bezdanu globalne bogataške pohlepe?

Valjak sve melje

Upravo dok nam se sprema nepovratno ukidanje instituta kolektivnih ugovora u radnome zakonodavstvu – i dok to nakanjuju u djelo provesti baš reformirani sljednici nekadašnje Komunističke partije – vrijedi načas zastati i razmisliti o razlozima zbog kojih smo se gotovo obnoć našli tu gdje jesmo.

Kolektivni ugovori, reći ćete, ionako nisu nikakva komunistička stečevina. U zadnjih par godina nisu bili ni ikakva veća smetnja za otpuštanje gotovo stotinjak tisuća ljudi, pa ipak neće preživjeti ovaj retrogradni valjak bez kočnica.

I brojne druge činjenice da se kolo civilizacije po pitanju radnih, pa tako i općih građanskih prava, nezaustavljivo vrti unatrag neporecive su.

U samo 30 godina, gotovo u skoku, prešli smo dugačak put od radničkog do kapitalističkog samoupravljanja, od gospodarskog sustava pune zaposlenosti, egzistencijalne ležernosti, jednakosti šansi, besplatnog liječenja i besplatnog školovanja do carstva straha, radne tjeskobe, kulturne retardacije, prepunih burza rada i opće neizvjesnosti.

Dok na svakom koraku, osim za šaku najbogatijih, dominira osjećaj nazatka, prisjetimo se barem vremena koje je karakterizirao samorazumljivi optimizam napretka.

I zapitajmo se naglas: jesu li zajednička kola krenula nizbrdo kad smo olako pristali na imperativni i opsjenarski individualizam naspram društvene solidarnosti?

Zar smo doista, ne tako davno, budućnost vlastite djece htjeli omeđiti zlatnom žicom i etablirati sustav u kojemu pravo na znanje i pravo na nadu imaju samo oni punih džepova?

Jesu li nam baš tako strašno smetali društveni stanovi, sindikalni izleti, K-15, radnička odmarališta, puna zaposlenost i poduzeća koja su ljudi marljivo izgrađivali s preduvjerenjem da će u njima penziju dočekati i njihovi potomci?

Kako to da Hrvati nisu bili nemotivirane i prezaštićene lijenčine te jalovi proračunski paraziti u nevaljalom sustavu planske privrede – idealnome za razvoj takvih karakternih osobina - nego su baš u tom razdoblju, bez prijetnje bičem, stvorili goleme vrijednosti u gospodarstvu i infrastrukturi, a suvišnima postali tek u sustavu koji na idealan način potiče produktivnost i kreativnost?

Zašto još uvijek dobar dio građana indoktrinirano misli da je odgovornost za aktualnu krizu u njima samima, njihovim roditeljima, ili u suvišnome kolegi kojega svojim radom tobože moraju hraniti, a ne u aktualnom društvenome i političkome modelu?

Koncentracija je lucidno usmjerena isključivo preživljavanju i daljnjem bogaćenju onih najmoćnijih.

Škiljo i Matan

Tajna, čini se, leži u formuli neprosvijećenosti: dok Angelina Jolie i Severinin porod dominiraju medijima, u njima nema odveć mjesta za pitanja kako bogati državi mogu nekažnjeno dugovati gotovo 50 milijarda kuna poreza, dok sirotinja i zbog sto kuna duga promptno ostaje bez krova nad glavom.

Celebrity-kultura je dobitna formula za retardaciju javnosti i zaklanjanje nevidljivih jadnika: ona je koltrina na prozoru domovine iza kojeg se prostire pastoralni pejsaž stališkog ustroja društva.

Nije nikakva mudrost da su mnoge samožive i dugoročno neodržive tendencije u današnjemu svijetu prouzročene činjenicom da je s padom Berlinskoga zida 1989. godine zapadni model ostao bez svojega nasušnog antipoda.

Kapitalističkome Matanu tada je, defakto, umro njegov istočnoeuropski Škiljo iz Zagvozda. Bez jedinoga relevantnoga suparnika, takmaca i orijentira - bez onoga zbog kojega je samoga sebe tjerao učiniti boljim - on više ni u čemu, osim u pohlepnome proždiranju, ne nalazi dubljega smisla. Čini što hoće i kako hoće, no nitko to ne može i dokle mu se hoće.

DAVOR KRILE
foto: cropix

Naslovnica Špurtilom i ostima
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last