Mišljenja Priroda i društvo

Priroda i društvo

Zlatko Gall

Zlatko Gall: Ona 'prava' dalmatinska pisma ipak je preživjela, eno je kod jezičavih splitskih repera

Priroda i društvo

Je li odlaskom Olivera Dragojevića zabijen i posljednji čavao u lijes dalmatinskoj pjesmi, kako to sve češće znaju kazati i fanovi i glazbeni (kritičarski) insajderi? Je li ona mitska Dalmacija smrću Olivera izgubila jednu od posljednjih (ne samo glazbenih) spona između opjevane "bolje prošlosti" i turističko-konfekcijske sadašnjosti? Što je značila a što znači danas "dalmatinska pisma" u formiranju ili očuvanju "dalmatinskog identiteta"?

U silnim komentarima i emocionalnim zapisima na društvenim mrežama i mainstream medijima bilo je naglašeno koliko je Oliverova glazbena ostavština značila za idiličnu slike Dalmacije, ovog dijela Mediterana "kakav je nekad bio", odnosno, i sam sam zapisao, koliko je bila svojevrsna šifra glazbene "južnjačke utjehe". I za domaći živalj i za one koji Dalmaciju i "Jadran plavi" pamte još samo s izblijedjelih razglednica sa sindikalnih ljetovanja. Može li ona to biti i dalje?

Kolektivni Mišo

Ne baš. I to ne samo zbog Oliverova odlaska već zbog potpune promjene sociokulturnog konteksta u kojem su nastajali "galebi", "picaferaji", "malinkonije", "skalinade"… Naizgled djeluje apsurdno da su u posthumnom nostalgijom natopljenom čitanju minulog rada upravo te pjesme prepoznate kao zaglavni kamen Oliverove "dalmatinistike" i "vječne verdure". Iako je Oliverova recentnija karijera dala barem dvadesetak novih antologijskih pjesama i hitova, a samog pjevača od kultnog statusa uzdigla na stadionsku i arensku atrakciju koju cijeni kritika i kulturnjaci svih profila.

No to je bio Oliver; onaj "netko" tko je i za publiku koja je prezirala jazz, bogate orkestracije Alena Bjelinskoga, Raya Charlesa i Steviea Wondera ili se pak mrštila na "Žuto lišće" i "Teško mi je putovati", u njemu nalazila utjelovljenje "dalmatinstva". S jedne strane "kozmičkog" ili "metafizičkog", a s druge onog "smojinskog".

Tko može biti novi Oliver? Nitko! Kao prvo popularna glazba odavno već nije ni svjetonazorna odrednica niti barjak pod kojim će se okupiti politički, estetski, žanrovski pa ni svi zavičajni istomišljenici. Društvene mreže su pune onih koji tvrde da, ovisno o prigodama, rado slušaju i Olivera i Marka Perkovića i Bajagu i Hladno pivo. Ili da će s jednakim veseljem lomiti čaše i krvaviti ruke uz tamburaše, cajke, Lidiju Bačić, Škoru ili Grdovića.

Potom dalmatinska "zabavna glazba" kakvu pamtimo u vrijeme kad su Zdenko Runjić i Oliver (uz sjajne tekstopisce poput Zuppe, Popadića i Fiamenga) zajedno ispisivali svoju ultimativnu dalmatinsku pjesmaricu, odavno već nije ni zabavna a ni popularna. I jedno i drugo su im otele klape postajući "kolektivni Mišo Kovač" te estradni konfekcijski bofl manje talentiranih sljedbenika Huljićeve dobitne komercijalne formule. Što bi onda bila današnja "klasična" dalmatinska pjesma…? Samo pašta-svašta… mahom spremljena od ostataka iz frižidera.

Neprepoznati biljeg

Naravno tu su zabavnoglazbeni veterani koje je ili povampirio splet okolnosti (poput Mile Hrnića koji novi život duguje televizijskim reklamama jednog operatera) ili pak "festivalska" nostalgija te "dalmatinske klape". Tu dakako, makar zemljopisno i tematski, spada i dio Thompsonova "vlaškog" opusa, poput "Vjetra s Dinare" i "Gena kamenih" kao zavičajna posveta dalmatinskom zaleđu ili pak dio "domoljubnih pjesama" u kojima se spominju more sinje i mandoline ili poručuje da nam kušin bude stina. U oba slučaja teško je zamisliti da bi ijedna od tih žanrovskih podvrsta mogla poslužiti kao identifikacijski zavičajni izbor za širu publiku.

Zapravo ona "prava" dalmatinska pjesma preživjela je negdje drugdje. Najprije u dijelu opusa "splitske dice" (Daleke obale, Dina, Belana, Tedija, Harija…), kod Gibonnija ali i kod TBF-a i cijelog niza novih autora i izvođača, poput Valentina Boškovića. Ili kod jezičavih splitskih repera novije generacije.

Naravno, baš kao što je teško zamisliti da se neki novi klinci sa zidića razvale u zavičajnom transu, slušajući "friškinom" natopljene laganice Tedija Spalata ili Harija Rončevića, još je teže zamisliti Krešu Bengalku ili Vojka Vrućinu kao glazbenu podlogu za feštu u konobama. Dalmacije, njezina osebujna (konkretno bračkog) govora, glazbe koja bi mogla biti njezin pravi "soundtrack", čarobnih mediteranskih harmonija i osunčanih melodija na albumima bračko-splitskog dvojca znanog kao Valentino Bošković više je negoli – uz nekoliko časnih izuzetaka – na posljednjih deset godina derneka s Prokurativa, no čak i da ih vrte lokalna radija šira ih publika neće prepoznati kao glazbene biljege neke "nove Dalmacije".

Bilo kako bilo "dalmatinska pisma", ona splitskofestivalska, runjićevska i dedićevska, Mišina i Oliverova koja je impregnirala sjećanja generacija, prošlo je svršeno vrijeme. Loše? Možda, no dok slušam posljednje Oliverove snimke ili frišku kompilaciju Valentina Boškovića ipak mi nekako dođe glasno (i ne bez ponosa) kazati: Dalmatinac sam, tu sam rođen ja...

 

Naslovnica Priroda i društvo

VIŠE IZ RUBRIKE