Mišljenja Parangall

Parangall

Blues se vraća kući

Izvođač: ROBERT CRAY BAND
Album: This Time (Vanguard – Dallas)
Ocjena:  *** 1/2

Izvođač: GEORGE THOROGOOD AND THE DESTROYERS
Album: The Dirty Dozen (Capitol – Dallas)
Ocjena:  ***

Dva albuma veterana bluesa i rhythm and blues/boogiea mogla bi privući značajniju pažnju sve većeg broja novih fanova bluesa i glazbenika uključenih u sve življu i brojniju hrvatsku blues – i bluesu blisku – scenu. Naime, Robert Cray i George Thorogood glazbenici su “novog vala” koji su se nametnuli u osamdesetima, ali također i baštinici tradicionalnih žanrovskih vrijednosti koje, očito je, na isteku prvog desetljeća 21. stoljeća ponovno sve više privlače pozornost mlađe publike.

This Time prvi je Crayov album snimljen s novom postavom pratećih glazbenika, no iako je od prošlog studijskog projekta prošlo pet godina, a u grupi je ostao samo klavijaturist Jim Pough, malo se toga promijenilo i u sadržaju i zvuku novog albuma. Crayev su adut i dalje soulom ozračen vokal, sporovozne balade – poput naslovne teme – te racionalni gitarski sitnovez kristalno čistih tonova njegova Stratocastera.

Iako su na ranim “prljavijim” albumima koji su više posezali za organskim zvukom bluesa, njegov izniman vokal, ali i savršena gitaristička tehnika više dolazili do izražaja, Cray i ovoga puta daje dovoljno dobrih skladbi, koje jamče zadovoljstvo većini publike suvremenog blues mainstreama. Naime, dok je u baladama poput naslovne teme, “reddingovske” Trouble & Pain ili Forever Goodbye na tragu soul stilizacija s dvaju prošlih albuma, skladbe poput laganice Truce, Chicken In The Kitchen, jazzy blues broja That’s What Keeps Me Rockin ili Love 2009 temelje se na pop melodiji utkanoj u klasične blues matrice.

Naravno, kod Craya žanrovske razdjelnice nisu nikada čvrste, što je i jedan od njegovih trajnih aduta, pa se i ovoga puta spomenuti “pregradci” navode samo kao temeljna stilska naznaka te kao uputa konzumentima koji su već ranije prigrlili Crayeve soul-blues stilizacije. This Time ne donosi ništa novo u Crayovu rukopisu i izvedbi, no riječ je o autoru i izvođaču kojem se spomenuta činjenica ne bilježi kao minus, nego kao neupitni plus.

Ako su glavna nadahnuća mlađahnom Robertu Crayu za njegovih formativnih glazbeničkih godina bili Albert i BB King, George Thorogood je naklonost pokazivao prema “agresivnijem” zvuku i znamenitim slide gitaristima poput Elmorea Jamesa, ikonama čikaškog blueasa poput zvijezde Alligator records Hound Dog Taylora te Muddyju Weatersu, Willieu Dixonu i Chucku Berryju.

Dio posveta svojim vječno prisutnim uzorima Thorogood je ispisao i na novom studijskom albumu odabravši “dvanaest žigosanih” standarda bluesa. Album je – po uzoru na vinilne albume – podijeljen na “dvije strane”, pa se na prvoj nalazi šest ovogodišnjih snimaka covera, a na drugoj, pak, “arhivske” snimke iz 1982., 1988., 1991. i 1993.

Naravno, Thorogood nikada nije mijenjao svoj pristup hard-bluesu, boogieu i berryjevskom rock and rollu pa je, bez obzira na vrijeme snimanja, svih dvanaest brojeva odsvirano žestoko, sa sjajnim slide solima na tragu Elmorea Jamesa, no ipak malu prednost zaslužuju novije snimke poput sjajne Burn Lover s “white-stripeovskim” garažnim tonom ili rockabiličan “brzac” Let Me Pass.

Naslovnica Parangall