Mišljenja Parangall

Parangall

ZLATKO GALL

BOB DYLAN Fallen Angels

Izvođač: BOB DYLAN
Album: Fallen Angels (Columbia – Menart)
Ocjena: **** ½

U 75. godini i s ugledom žive legende ili Zagora pop-kulture, "Duha sa sjekirom" koji vlada globalnim "rockwoodom", Bob Dylan nema ama baš nikakve potrebe ikome išta dokazivati. Najmanje sebi samome. Dylanova autorska pjesmarica u kojoj su upisane izvanvremene skladbe što su, manje ili više, obilježile posljednjih pedesetak godina rocka i popularne kulture uopće, niska albuma iz devedesetih i dvijetisućitih koji se mogu smjestiti uz bok esencijalnih izdanja iz prethodnih dekada, te stalni podsjetnici "Bootleg" serijala na genijalna ostvarenja iz arhiva, i danas ga drže u samom žišku pažnje javnosti. No Dylan, dakako, ne miruje, pa je nakon lanjskog "Shadows In The Night" te nedavnog EP-ja (kao "apetajzera" za friško izdanje) objavio novih 12 skladbi svoje osebujne "posvete" opusu Franka Sinatre. Čak 11 od 12 brojeva s albuma "Fallen Angels" iz repertoara su velikog Franka, no – kao i u slučaju prethodnika – prije ih valja shvatiti kao posvetu vremenu, kad je nastajao itekako važan dio velike američke pjesmarice, negoli kao Sinatri osobno.

Uostalom, Dylan je zadnji izvođač na svijetu koji bi uskakao u Sinatrine cipele i nastojao posvojiti njegove vokalne manirizme. Ne samo stoga što njegove vokalne žice nikad nisu bile sinatrovskog tipa, nego stoga što je svojim negdašnjim "meketanjem", a današnjom "rašpom" nalik samrtnom hropcu, i sam toliko jedinstven i neponovljiv izvođač da mu šlepanje za tuđim vokalnim izričajem nikad i ne bi palo na pamet. Uostalom, teško je naći "croonera" koji bi toliko emocija unio u lomno nježni standard "All The Way", jazzy country verziju "Skylarka", after-hours balade "Nevertheless" i "It Had To Be You"...

Teza o posveti vremenu, a ne (samo) Sinatri, ovaj put je još vjerodostojnija. Iako je album, kao i prethodnik, sniman u istom (Capitol) studiju u kojem su nastajale Frankove snimke, izvedbe Dylana i njegova sjajnog malog "comba" ni u jednom se trenu ne nastoje natjecati sa Sinatrinim originalom. Štoviše, neki od brojeva bliži su nekim drugim predlošcima (kao u slučaju standarda "That Old Black Magic", koji je rođak žovijalnoj verziji Louisa Prime i Keely Smith), a znani i raskošni big band aranžmani "prevedeni" na Dylanu tako omiljeni "format" jazzy-bluesa s violinom (kao u "Maybe You'll Be There") i pedal-steel gitarom Donnieja Harrona. Potonja, uzgred, savršeno "kolorira" nježnu uvodnu "Young At Hart"; temu koja u Dylanovoj verziji postaje gotovo pa autobiografski broj. Ili pak western-swingom nadahnutu laganicu u ritmu lijenog valcera "Polka Dots..."

Za sve koji su čuli lanjsko izdanje Dylanov "croonerski" vokal nije nikakvo iznenađenje, no ponovno fascinira emocionalno punjenje koje je Bob dao starim skladbama Howarda Arlena, Irvinga Berlina i Johnnyja Mercera. Pretvorenim u prave drame u kojima se raspliću vječne teme sunčanih i tmurnih trenutaka ljubavi.

Premda su skladbe na albumu jedna drugoj rame uz rame, Dylan i band su u minijaturi "On A Little Street Of Singapore" dosegnuli novu dimenziju; katapultirajući lelujavo zavodljivu "orijentalizirajuću" temu ravno u vječnost. U društvo Dylanovih autorskih klasika. Stoga je i "Fallen Angels" još jedan "must have" album koji doma mora imati baš svaki stari ili mladi Dylanov fan.

Naslovnica Parangall