Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

S druge strane željezne zavjese

LIBROFILIJA

Godine 1955. mladi novinar Gabriel García Márquez debitirao je kao književnik kratkim romanom "Lišće na vjetru". Punih sedam godina trebalo mu je da pronađe zainteresiranog nakladnika, no proći će još i više vremena dok ta knjiga ne pronađe svoje čitatelje.

Utjehu za književni fijasko (premda bismo s ove distance mogli reći da se radilo samo o odgodi neizbježnog uspjeha) pronašao je na putovanju što ga je poduzeo u društvu Jacqueline, Francuskinje indokineskog porijekla, grafičke urednice u jednom pariškom časopisu, te Talijana Franca, povremenog dopisnika milanskih listova. Oni su, naime, pokušali - i uspjeli – razgrnuti željeznu zavjesu i iskoračiti u dobro zakračunati svijet realsocijalizma.

Putovanje su započeli u Istočnoj Njemačkoj, a potom nastavili u Češkoj, Poljskoj, SSSR-u i Mađarskoj. Svoja iskustva s ove turneje mladi će novinar pretočiti u reportaže prvotno posijane po periodici, a potom sabrane u knjizi "Putovanje po Istočnoj Europi“ (hrvatski prijevod potpisuje Gordana Tintor).

Naravno, ovaj vijađ bio je bremenit svakovrsnim teškoćama, među kojima su ih dvije uporno pratile. Prije svega, svaki se putnik morao prepustiti na milost i nemilost kafkijanskoj birokraciji koja mu je uporno i metodično zagorčavala život. Potom, trebalo je imati i hrabrosti i mašte da bi se uspjelo izmaknuti totalnome nadzoru koji se provodio nad svim strancima. A Márquezu je bilo itekako stalo da ove zemlje upozna bez posredovanja tutora koji će mu puniti glavu službenom propagandom i pokazivati samo njezino nasmiješeno lice. Ili, kao što na jednome mjestu gardom latino mužjaka kaže: "Ja nisam želio upoznati nacifrani Sovjetski Savez, dotjeran za posjetitelje. Zemlje, kao i žene, treba upoznati odmah nakon buđenja".

Pola stoljeća štednje

Gdje bi zakazao Márquezov reporterski nerv, u pomoć bi priskočili njegovi suputnici. Da u čehoslovačkome društvu ispod mirne, savršeno nekonfliktne površine vriju itekako snažni opozicijski sentimenti Franco je, primjerice, zaključio iz činjenice da su obične najlonske čarape Čehinjama najveća dragocjenost: "Za ženu koja vodi brigu o sebi, poderana čarapa je nacionalna katastrofa.“ A sličnih su se katastrofa Gabriel i drugovi, bogami, nagledali.

Premda se osvjedočio kako među zemljama istočnoga bloka postoje goleme i nepremostive razlike, ipak je opazio dva svojstva što ih sve te države dijele. Sredinom pedesetih godina tamo su se, naime, najradije slušale skladbe latinskoameričkih glazbenika, a njihova je oduševljena publika bila grozno odjevena (osim možda u Čehoslovačkoj, gdje se građanima, unatoč nestašici najlonki, nudila relativno pristojna konfekcija).

No, to na svakome koraku vidljivo siromaštvo širokih narodnih masa bilo je, opaža Márquez, tek ulog u partiji koja se igrala na puno veće i značajnije dobitke: "Sovjetsko termonuklearno naoružanje, svemirski projektili, mehanizirana poljoprivreda, fantastične instalacije za prijenos struje i velik potencijal da pustinje pretvore u obradivo tlo, rezultat su četrdeset godina loših cipela, loše skrojene odjeće - gotovo pola stoljeća najžešće štednje.“

Posmrtna Staljinova poruga

Premda će zreli gospodin Márquez postati prijatelj Fidela Castra, mladi Gabriel García bordižao je Istočnim blokom širom otvorenih očiju, bez čvrsto fiksiranih simpatija, ali i bez predrasuda, ne podliježući bilo čijem marketingu, niti komunista, niti njihovih zapadnih kritičara.

Zato se i slika koju nam je svojim reportažama ponudio doima vrlo realističnom, premda je do zaključaka znao dolaziti preko nesvakidašnjih uvida, kao, recimo, kad je do zaključka da je SSSR izolirao svoje građane od ostatka svijeta stigao preko jedne velike filmske zvijezde: "Teško je opisati osjećaj koji čovjek doživi kada se našali na račun Marylin Monroe i kada ta doskočica ostane u zraku. Nisam našao ni na jednog Sovjeta koji bi znao tko je Marylin Monroe".

A da je novinar Gabriel García već tada bio "dovršeni" književnik Márquez, vidljivo je na svakoj stranici, pa tako i u fragmentu gdje opisuje balzamirano truplo Josifa Visarionoviča, koji kao da se mrtav podsmjehuje svojim zemljacima: "Ima ljudski, živ izraz, grimasu koja ne izgleda kao obična mišićna kontrakcija nego odraz nekog osjećaja. U tom izrazu nazire se poruga. Izuzev podbratka, ne odgovara njegovu karakteru. Ne izgleda poput medvjeda. To je čovjek spokojne inteligencije, dobar prijatelj, s određenim smislom za humor. Tijelo je čvrsto, ali lagano, kosa je blago valovita, a brkovi jedva staljinovski. Ništa me se nije toliko dojmilo kao finoća njegovih ruku, tankih i prozirnih noktiju. To su ruke žene.“

 

Naslovnica Librofilija