Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica IVANIŠEVIĆ

Naslov laže: ona može i hoće

Librofilija

Osim što je autorica, Lydia Davis (rođena 1947. u Northamptonu, Massachusetts) je i vrlo cijenjena prevoditeljica s francuskog jezika, koja uživa u reputaciji specijalistice za Marcela Prousta.

Njezino nagnuće prema piscu koji nije štedio prostora nekoga bi moglo ponukati na zaključak kako je i sama Davisova sklona dugačkim formama. To, međutim, ne može biti dalje od istine. Ona, doduše, jest objavila i jedan roman ("The End of the Story", 1995.), no tijekom cijele karijere uglavnom se držala formata kratke priče bruseći čvrsto uvjerenje kako ona (naravno, priča, a ne autorica) uvijek može biti još kraća.

Premda joj se znaju omaknuti i naslovi od nekoliko desetaka stranica, većina njezinih tekstova svedena je na nekoliko rečenica. A počesto joj ni ta vrsta autorske suzdržanosti nije dovoljna pa prozu ogoljuje do škrtog zbroja samo nekoliko riječi, situirajući tako svoju literaturu u najbliže susjedstvo aforistici. Bolji poznavatelji njezina opusa rado ističu kako se radi o spisateljici rafinirana i pomaknuta osjećaja za humor.

"Ne mogu i neću", njezina šesta po redu zbirka, izvorno publicirana 2014. godine, u tom je smislu, očito, iznimka. Između korica sabrani su tekstovi koji tek povremeno i vrlo diskretno naznačuju taj autoričin talent. U tom je smislu više nego znakovit zapis organiziran u poetskome slogu i koji ću vam ovdje u cijelosti prenijeti: "Stari usisavač neprestano joj krepava/opet i opet/sve dok ga čistačica na kraju/ne prestraši kad zaurla:/'Jebo ti pas mater!'" No, većina priča ni na koji način, ni u predumišljaju ni u izvedbi, ne koketira s čitateljem trudeći se nasmijati ga. To je i sasvim logično znamo li kojim se dijapazonom tema autorica bavi: smrti bližnjih, tjeskoba putovanja, samoća...

Među 122 zapisa tridesetak je o snovima, autoričinim vlastitima ili onima koje su joj ispričali znanci, a onda ih je ona iskoristila kao pripovjednu sirovinu, trinaest "priča iz Flauberta" skrojeno je iz materijala pronađenog u pismima francuskog klasika, a tu je i nekoliko storija koje fingiraju formu (polu)službene epistole.

Jedno s drugim moglo bi voditi zaključku kako je autorica sklona oniričkom, metatekstualnom, autoreferencijalnom... dakle, da skratim, prenemaganjima? Nipošto. Zaokupljena običnim i svakodnevnim, iskustvima koje bez ikakvih teškoća može podijeliti sa svakim u publici, ona kao neka sofisticirana inačica tahografa bilježi ono što drugima (svima?) promiče, gradeći priče ne iz prijelomnih događaja, nego iz rinfuze svakodnevice. Netko bi mogao pasti u iskušenje da kaže kako su njezine priče nastale ni iz čega, odnosno da je veliko, prazno ništa jedini materijal iz kojega je sazdana njezina književnost.

Definicija bi možda i imala nekakvoga smisla kad bi taj fantomski netko usput priznao još nešto: kako je, naime, dotično veliko, prazno ništa većinski sadržaj života svakoga od nas. Te da tu prazninu nitko nije kadar obuhvatiti kao Lynda Davis. Njezinoj književnosti koja izmiče uvriježenim standardima kritičari su nadjenuli dojmljivo razlikovno ime: flash fiction. I doista, ova fikcija ima svojstva blica: nudi silovitu, iskričavu senzaciju i ima snagu, makar nakratko, osvijetliti naš svijet. Ne mogu i neću, poručuje Lydia Davis naslovom i laže. Ona, naime, i može i hoće.

Naslovnica Librofilija

VIŠE IZ RUBRIKE