Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Život u 6000 stranica

LIBROFILIJA

Dnevnici Divne Zečević autentično su remek-djelo autorice koja je, na sramotu naše književnosti, desetljećima bila "nevidljiva"

Sve što sam donedavno znao o Divni Zečević (1937.-2006.) stalo bi, po prilici, u sljedeću rečenicu: ta je žena locirala, identificirala, transferirala i kulturnoj javnosti izručila autora prvog hrvatskog krimića. Naime, godine 1982. ona je u knjizi "Pučko književno štivo u hrvatskim kalendarima prve polovice 19. stoljeća" objavila podatak kako je stanoviti Marko Radojčić u "Obćem zagrebačkom koledaru za 1850. godinu" publicirao priču pod naslovom "Ubojstvo u Bermondseyu", našu prvu storiju zabavljenu nekim fikcionalnim zločinom.

Znao sam, doduše, još ponešto o njoj, da je radila u Institutu za etnologiju i folkloristiku te da je osim znanstvenih radova pisala i poeziju, no to je otprilike sve. Trebalo je proći desetak godina od smrti ove samozatajne znanstvenice i spisateljice, pa da do javnosti – zaslugom književne povjesničarke Marije Ott Franolić – dospije glas o tome kako je Divna Zečević za sobom ostavila više od šest tisuća (!) stranica dnevnika što ga je vodila od 1961. godine sve do kraja života. Zamašni volumen tih spisa najmanje je impresivna činjenica koju je umjesno zabilježiti. Jer, prije i poslije svega radi se o briljantnoj literaturi.

Divna Zečević bila je usamljena žena vrlo ograničena društvenog života koji se zapravo svodio tek na nužne, mahom utilitarne kontakte s osobama prema kojima nije osjećala naročitu bliskost. Njezin život nije se zbivao na širokoj i blještavoj salonskoj pozornici, nego u tijesnom sfumatu radne sobe prekrcane knjigama, i nije sličio zavodljivom, frivolnom vodvilju, nego turobnome kammerspielu. Kao i Marina Cvetajeva kojoj imamo zahvaliti tu frazu, i ona se bila "povukla u teku", pokušavajući pisanjem prevariti život ispunjen gorčinom.

Od djetinjstva do smrti živjela je u oskudici, njezin brak bio je klinički mrtav i prije nego što je službeno počeo, ali ga je ipak trpjela do smrti, skoro cijelu karijeru provela je u egzistencijalnoj stupici Instituta čije je čelnice duboko prezirala, stalno se sudarala sa zidovima nakladničke ravnodušnosti nesretna što joj knjige izlaze kod malog nakladnika iz rodnog Osijeka, dakle, u provincijalnoj sredini s kojom je pošto-poto htjela raskinuti svaku vezu... K tome, desetljećima je bila smrtno i neutješno zaljubljena u dvojicu muškaraca – akademika Ivu Frangeša i sinjskoga fratra Josipa Antu Soldu – koji nisu bili čak ni svjesni njezine zagrijanosti za njih.

U višestrukoj "defanzivi" – kao žena u mizoginoj kulturi i kao Srpkinja u Hrvatskoj, pa još zaokupljena proučavanjem književne tradicije koja, po sudu nacionalista, nije njezina – stalno je morala preskakivati akademske, kvazikolegijalne, obiteljske i druge prepone da bi se izborila za "luksuz" pisanja i objavljivanja.

Premda dnevnici osoba koje su živjele samostanski povučeno u pravilu baš i ne pršte bilješkama o društvenom kontekstu, u intimnim kronikama Divne Zečević čitatelji će pronaći mnoga dojmljiva svjedočanstva o prilikama na našoj kulturnoj sceni kroz skoro pola stoljeća, a osobito nimalo suzdržana, nepotkupljivo iskrena i papreno peckava mišljenja o mnogim autoričinim suvremenicima, redom beatificiranim kolosima naše kulture koji se, međutim, nju nisu nimalo dojmili i kojima je, ne bez razloga, u dnevnicima prigovarala na koječemu, ponajčešće manjku talenta i višku zlobe ili barem oportunizma.

Da skratim, "Život kao voda hlapi" autentično je remek-djelo autorice koja je, na sramotu naše književnosti, desetljećima bila "nevidljiva".

 

Naslovnica Librofilija