Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Zabluda je naše historiografije da je Domovinski rat okončan

Rat nije završio ni 24 godine nakon njegova kraja

Sjećate li se one scene iz „Našeg malog mista“ kad direktor hotelskog poduzeća Roko Prč presreće učitelja koji ljeti radi kao turistički vodič? Ako ste slučajno zaboravili, podsjećam vas kratkim izvatkom iz književne inačice kultne serije. Dakle...

- Zdravi bili, šjor profešur! Vi ste jučer vodili onu grupu Nijemac?

- Jesan.

- Pa je li moguće da ste onako falili. Ča ste rekli za one kuće iza crikve, ko ji je užga?

- Reka san da su ji užgali Nijemci na povlačenju.

- Nijemcima reć da su ji užgali Nijemci?

- Ali to je povijesna istina.

- Vi ste lud čovik – povika je Roko. – Ma koja povijesna istina! Kad vodite Nijemce, onda su Talijanci zapalili, a kad vodite Taljance, recite da su Nijemci, ko će drugi!

Sramna epizoda

Ove retke Miljenko Smoje je napisao 1969., dakle, točno 24 godine nakon rata u kojemu su nam Nijemci i Talijani, kad je kome od njih bilo zgodno, popalili lijep komad naše zemlje. Prije pola stoljeća prijenosna računala nisu bila izumljena, a portabl makinjete nitko nije nosio u kavane, pa onda tamo, na užas drugih gostiju, bjesomučno klapao. Smoje je, dakle, pisao u miru svoje radne sobe, ali nema sumnje da se služio bilješkama.

Kad bi mu neka zgodna ideja pala na pamet, on bi je zapisao u notes. Tko zna, možda je ovu pedagošku scenu osmislio baš u svome omiljenom restoranu „Adriana“ na Rivi.

Pedeset godina kasnije i nekoliko metara dalje dogodio se odvratan napad na beogradske vaterpoliste kojemu su svjedočile stotine uplašenih ili ravnodušnih ljudi. I ova se sramna epizoda zbila točno 24 godine nakon kraja rata. Rokova tirada nasmijala je cijelu Jugoslaviju, čak i desetke tisuća ljudi kojima je Drugi svjetski rat nanio duboke, nezalječive ožiljke.

Kad bi neki suvremeni glumac u poslovnu jednadžbu druga direktora Prča na mjesto Nijemaca stavio Srbe, nitko se ne bi smijao. Jer smo kao Pavlovljevi psi dugogodišnjom dresurom obučeni da zarežimo čim netko, na bilo koji način, dirne u svetost Domovinskog rata.

Rata koji bi - nastavi li se ovako, a bojim se da hoće – mogao na koncu nadmašiti onaj Stogodišnji, što su ga vodili Englezi i Francuzi od 1337. do 1453. Naime, zabluda je naše historiografije da je Domovinski rat okončan. Ne samo da nije, nego na obzoru nema ni najmanjeg znaka da bi se to uskoro moglo dogoditi.

Dvadesetosam godina nakon pada Vukovara sve televizije s nacionalnom koncesijom na taj dan svoje Dnevnike započinju blokom komemorativnih priloga. Svi ostali događaji iz zemlje i svijeta, ma koliko veliki i važni bili, tretiraju se kao trećerazredni. Da Hrvatsku pogodi razorni potres s tisućama žrtava, prvi izvještaj s lica mjesta emitirao bi se tek u tridesetčetvrtoj minuti. To je, naravno, samo jedan u nizu sličnih primjera koji pokazuje kako se ratu naprosto ne dopušta završiti.

Republika Hrvatska iz dana u dan sve više sliči groblju. Ritam njezine svakodnevice udaraju funebralni ceremonijali. Gdje god se okreneš, spotaknut ćeš se o spomenik nekoj herojskoj ili mučeničkoj ratnoj epizodi. Skoro četvrt stoljeća nakon tobožnjeg kraja rata status branitelja još uvijek se može dobiti, i to potpuno zakonitim putem. Ako netko u veljači 2019. ima pravo upisati svoju domoljubnu malenkost u veteranski registar, o kakvome miru mi govorimo?

Razlog naoružavanju

Ministar obrane rado se hvali činjenicom da je ova vlada obrambeni proračun povećala za skoro milijardu kuna. Tako značajna sredstva valjda podrazumijevaju i ne manje značajnu prijetnju koja se nadvila na našu zemlju. Odakle, međutim, ona dolazi? Ili još bolje: što je u ovoj zemlji uopće preostalo za okupaciju kad su nam banke u tuđim rukama, a industrija na umoru?

Naravno, i maloj djeci je jasno da se Hrvatska naoružava samo zbog jednog razloga. A tome razlogu ime je Srbija. Da je nema, trebalo bi je izmisliti. Jer, frigaj ti život bez razloga za mržnju.

U takvome društvenom ambijentu, gdje se šovinizam brižno zalijeva i redovito gnoji, a prezir kultivira kao pomidore u stakleniku, ne treba se čuditi incidentima kao što je friški splitski. Pravo je čudo da ih nema i više. Jedino čega će u budućnosti zajamčeno biti manje, to su gosti iz Srbije. Premda splitskog poteštata ne napušta optimizam.

Nekidan je, neuspješno pokušavajući minimizirati nastalu štetu, izjavio kako, unatoč svemu, očekuje rast broja turista iz Srbije. Kojih? S intelektualnim teškoćama? Bojim se da Andro Krstulović Opara u hotelskom poduzeću Roka Prča ne bi radio dulje od jednoga sata. Toliko bi, naime, bilo dovoljno malomišćanskom biznismenu, suprugu Anđelijinom, da shvati kako ovaj nema što tražiti u turizmu, osim možda izlaznih vrata.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE