Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Hrvatima su danas važnija braća Grimm od braće Radić

"Točka gledišta vječito je gibajuće tijelo unutarnjeg planetarija." Tom rečenicom Mirka Kovača iz "Europske truleži", apologijom prava na intelektualno dozrijevanje i promjenu stava, mogli bi se braniti stranački preletači – narodski: prilivode – dodajući makar mrvicu šlifa svojoj ljudskoj bijedi. Ali naravno da neće. Jer protagonisti hrvatske truleži niti šlifa imaju, niti išta čitaju.

Ako već trebaju citirati nekog Kovača, onda će to prije biti Mišo: "Ne bira srce koga ludo voli/ za koga suze teku kao rijeka/ uvijek ima netko tko nas jače voli/ uvijek ima netko koga se više čeka."

Činjenica da Milan Bandić zadnjih tjedana "jače voli" i da mu stranka – čije je službeno vozilo u početku bio Smart, a danas je zglobni autobus – cvjeta kao ružičnjak u proljeće, strašno je uzrujala našu javnost. Mene baš i nije.

Moj se spremnik žuči davno izlio, još onomad kad je Ivan Vrdoljak učinio povijesni luping: umjesto da sam prebjegne tamo gdje mu je i mjesto, dakle u HDZ, on je de facto prebjegao stranku. Naravno, fraza "prebjeći stranku" nije u duhu hrvatskoga jezika, ali ni Vrdoljakov potez nije bio usklađen s bilo kojim poznatim protokolom i bontonom, pa nikom ništa.

Kako bilo da bilo, nakon njegove megaprevare, pomalo mi je besmisleno moralizirati o pojedinačnim slučajevima, pa makar su se ti pojedinci zadnjih dana nakotili kao mace uličarke. Drastični primjeri stranačkih pretrčavanja meni se čini da manje govore o samim trkačima, a puno više o nama, biračima.

Jer, da je u ovoj zemlji ustanovljen čvrst vrijednosni poredak te da se svako, pa i najmanje, iskakanje s tračnica čestitosti kažnjava javnim prezirom, mnogo rjeđe bi se itko odlučio riskirati svoju političku ili, još gore, društvenu smrt. No, mi smo zemlja neiskorjenjiva mentaliteta hajdučije, gdje se na svakog prijestupnika gleda kao na kuražnog mangupa, frajera s petljom.

Lastan s poteškoćama

Ne radi se samo o tome da je naš prag tolerancije za različite oblike nezakonitog odnosno nemoralnog ponašanja viši negoli, recimo, u osjetljivih Nijemaca ili Šveđana. Nas – ili makar mnoge među nama – takvi prekršaji iskreno usrećuju. Svaka čast, majstore! – zapljeskat će naš čovo barabi koja je usred bijela dana zamračila javne pare. Sve je dobro dokle god se pljačka tuđe i državno.

Od naših birača an ženeral, gori su mi samo oni s oporbenim sklonostima. Sad bi mi netko mogao prigovoriti da pljujem po kategoriji građana kojoj i sam pripada. I bio bi u pravu. Ali što mogu kad me glasači sličnih afiniteta zadnjih mjeseci bacaju u očaj. Hoćete primjer?

Svakoga mjeseca naše agencije za ispitivanje javnoga mnijenja naciji predoče rezultate istraživanja političkih preferencija građana. I već dugo takve prezentacije slijede navlas istu dramaturgiju: HDZ stoji postojan kano klisurina i mic po mic raste, SDP strmoglavo pada, a Živi zid se strelovito uspinje.

Onda se u priču uključe seriozni politički analitičari koji zaključe očigledno: da su se, naime, dojučerašnji simpatizeri SDP-a priklonili Živome zidu. A na toj točki ja počnem hiperventilirati.

Živi zid je stranka kojoj se živo friga za hrvatsku političku baštinu. Gdje se neki kunu u braću Radić, oni biraju braću Grimm; dok neki optiraju za Antu Starčevića, oni se lože na Hansa Christiana Andersena. I kako bi trebao izgledati idealtipski birač partije čiji je program gola suma populističkih bajki obilato začinjenih teorijama urote?

On ne bi smio imati više od šest godina, jer, kao što znamo, nitko se u toj dobi ne zalaže za obligatno cijepljenje, a svi duboko vjeruju u happy end. I kad dojučerašnji simpatizer SDP-a svečano objavi anketaru kako će na sljedećim izborima svoj glas pokloniti Živome zidu, a sve uz pjesmu "Šalujte se narodi", tada načas pomislim kako problem nije u političkim kadaverima s Iblerova trga.

Da, naravno, socijaldemokratska je partija u takvome stadiju raspadanja da to već postaje prvorazredno ekološko pitanje, ali kako joj suditi kad shvatiš kakvi su tek njezini donedavni birači? S druge strane, HDZ-ovim podupirateljima (što je riječ kvrgavija, njima je draža) nema se što prigovoriti. On su davno raščistili sami sa sobom, znaju što žele i kako to namjeravaju postići.

Glas za HDZ njima je glas za održavanje statusa quo, za metastazirajuću javnu upravu, gustu mrežu sinekura i beneficija, za kapilarnu korupciju na svim razinama društvenog života. Kad im HDZ to više ne bi mogao jamčiti, oni bi potražili njegovu repliku, a ne bi se priklanjali stranci za koju ti se čini da ju je osnovao Lastan s intelektualnim poteškoćama.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE