Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Jedini preostali integrativni faktor hrvatskog naroda jest čežnja za odlaskom

Na televiziji redovito gledam dvije vrste dokumentarnih serijala. Toliko redovito da moji ukućani misle kako bih trebao zatražiti stručnu pomoć. Prvo sam se navukao na emisije čiji protagonisti popravljaju automobile.

Netko neupućen u moj slučaj mogao bi sada reći kako u tome nema ništa čudno, jer u svakome muškarcu vrije strast za petljanjem pod haubom. Da, ali ne - moram replicirati. Jer, moja malenkost nema ni jednu jedincatu pretpostavku za bavljenje makar i kibicerskom automehanikom. Za početak, nikada nisam položio vozački ispit. Nadalje, imam dvije lijeve ruke i nikad ništa nisam popravio.

S prstima u ulju

Nisam čak ni pokvario, jer s većinom uređaja pokušavam - i uspijevam - ostati na uljudnoj distanci. Konačno, ideja uranjanja prstiju u lokve strojnoga ulja i nafte nije mi čak ni odbojna, nego upravo gadljiva.

Unatoč svemu, uživam gledati neke druge ljude kako zamašćeni do lakata petljaju po koljenastom vratilu ili diferencijalu. Zašto, pobogu? Nemam pojma. Bojim se da nikada neću ni shvatiti, ali baš me briga. Držim se one Akijeve: „Ma pusti nek' traje, sve dok traje, dobro je."

Još i više sam navučen na dokumentarce koji prate preživljavanje karijernih pustolova u nekim nedođijama ili bilježe svakodnevicu domaćeg stanovništva koje živi u strašnim vukojebinama na kraju svijeta. Sjednem tako za sparnog ljetnog poslijepodneva na kauč, pa s vrećicom grickalica u ruci i čašom osvježavajućeg napitka na stoliću pred sobom gledam nesretnika koji iznemogao maršira pustinjom po zvizdanu i obraduje se kao malo dijete kad uspije uloviti nekog žohara ili škorpiona.

Hrskam ja, hrska on; ja orašaste plodove, on tanušni skelet i iznutricu kukca. Onda se ja napijem ledenog - ali zaista ledenog - čaja, a on utaži žeđ vlastitom kipućom pišalinom. Zimi mi, pak, nema ništa draže nego zavući se pod dekicu na kauč s obligatnom okrjepom pri ruci, pa gledati trapera odjevenog u krzna mrtvih životinja kako se pati postavljajući zamke da bi na koncu večerao svoj jedini ulov toga dana: anoreksičnu vjevericu.

Moja sklonost prema survival serijalima trebala bi, barem se tako na prvi pogled čini, biti lakše objašnjiva. Možda mi je naprosto veselje gledati manje sretne od sebe, pa se opuštam vireći s kauča u živote ljudi kojima je luksuz skoro svaka pogodnost koju civilizirani ljudi uzimaju zdravo za gotovo? Ima tu nešto, nije da nema, ali bojim se kako pravi odgovor ipak leži nekamo drugdje.

Tratim sate gledajući pustolove, trapere, lovce, ribare... najprije zato što oni žive izvan sustava, daleko od pipaka (bilo koje) države, zaista slobodni i nezavisni.

Mjesto koju su izabrali da im bude dom (ili im je grah naprosto tako pao, pa su se rodili i odrasli u dotičnoj zabiti) bolno je surovo: klima je pasja, na svakom koraku vrebaju opasne zvijeri, najbliži dućan tisuću je kilometara daleko, pa se oko svakog zalogaja hrane moraš itekako pomučiti.

No, život u takvoj izolaciji ima i neke zavodljive prednosti: do tamo ne dopire signal nijednog teleoperatera, ne stižu računi za režije, obrasci za pretplate i prijetnje ovrhom, ne plaća se ni porez ni parafiskalni nameti. Tamo čovjek mora strepiti od medvjeda, ovdje od bankara. A nisam siguran koja je prijetnja zlokobnija i veća.

Upravo u toj okolnosti krije se temeljni razlog univerzalne privlačnosti koncepta survival serijala. Iz naše perspektive takvi su dokumentarci još i atraktivniji jer je, kao što znamo, jedini preostali integrativni faktor hrvatskog naroda čežnja za odlaskom. Sve nas ujedinjuje manja ili veća želja za napuštanjem zavičaja koji zadnjih godina počinje sličiti velikome setu za snimanje reality showa.

Sve će nas otjerat

Iza kamere, nevidljivi oku publike, stoje veliki režiseri bizarnog društvenog eksperimenta, a ispred smo mi, narod sâm, osuđen na trapljenje u savršeno disfunkcionalnoj državi u kojoj je satira stavljena izvan zakona, a zdravstveni sustav izvan pameti.

Vrućinu ne podnosim, a zime se užasavam. Čvrsto vjerujem kako za civiliziranog čovjeka nema ništa neprirodnije od života u prirodi. Još čvršće sam spreman braniti tezu da život bez električnog napajanja nije vrijedan življenja.

Pa ipak, koji put pomislim kako bi vrijedilo znojiti se pod sunčevim ognjem ili zepsti od studeni, patiti se u pustinji, prašumi ili ledenoj tundri, osvijetljen noću samo škrtim plamičkom vatre, kako bi vrijedilo izložiti se tom strašnom štrapaciranju ako ćemo tako biti oslobođeni terora partijski umreženih ništarija koji su od ove zemlje učinili tešku, povijesno nezabilježenu sprdačinu. I ne namjeravaju stati dok ne otjeraju sve bolje od sebe. Dakle, sve.

Naslovnica Jučer danas malo sutra