Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Grobovi na Soči zadnja su rupa na domovinskoj svirali

Jučer, danas, malo sutra

Stotu godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata obilježili smo diskretno kao da se radi o nekoj obljetnici filatelista, boraca džiju-džicua ili uzgajivača tornjaka. Jedna izložbica, jedno predavanje, nekoliko televizijskih minuta nevoljko posvećenih tim priredbama, i to je otprilike sve. Da, naravno, i naša je predsjednica sudjelovala na svečanosti u Parizu, no njezina prisutnost na toj manifestaciji i njoj je i nama više sličila na reprizu mundijalske fešte (Macron, Putin, kiša, zagrljaji...) negoli na komemoraciju u počast žrtvama Velikog rata.

U čemu je stvar, zašto je sav naš establishment, i politički i kulturni, odlučio zažmiriti na ovu okruglu obljetnicu kojoj se cijela Europa s dužnim poštovanjem i pijetetom naklonila? Možda nas se Prvi svjetski rat ne tiče? Bilo je to davno, svi svjedoci toga vremena su pokopani, a obiteljske predaje o djedovima ili pradjedovima koji su u ratu sudjelovali niti ima tko pripovijedati, niti slušati. Iz pamćenja starijih te priče polako blijede, a mlade ionako ne zanimaju. I zar se, poslije svega, treba čuditi što nam je Prvi svjetski rat duboko na dnu liste prioriteta? Te bi opaske imale smisla kad bi zaborav i ignorancija jednako bili prisutni i drugdje. No, Francuzi, Englezi, Nijemci, Talijani i toliki drugi narodi još uvijek pamte i uvažavaju, za razliku od nas.

Dalmatinska krv

Možda je problem u tome što su Hrvati ratovali na krivoj strani, pa nas je sad malo sram? Naravno da nije. Uostalom, nismo ni uživali u privilegiju slobodnog biranja strana. Kao malešni i periferni dio velikog ocvalog imperija, samo smo se pokorili naredbi. I to bez imalo entuzijazma. A kako je vrijeme odmicalo, sve je veći broj Hrvata napuštao K und K postrojbe, birajući ili dezertersku hajdučiju ili prelazak na srpsku stranu. I sâm je budući kardinal Alojzije Stepinac 1918. godinu dočekao kao pripadnik tzv. Jugoslavenske legije.

A je li naša suzdržanost oko Prvog svjetskog rata naprosto logična posljedica činjenice da nas četverogodišnji metež nije baš tako strašno pogodio? U usporedbi s nekim drugim narodima čije se žrtve broje u milijunima, i nije. No, nitko pametan hrvatske gubitke ne može nazvati zanemarivima. Osobito ne Dalmatinci. Tko ne vjeruje, neka pročita nekoliko dojmljivih redaka što ih je kolega Davor Krile svojedobno objavio na ovim stranicama: "Dalmatinske žrtve na Soči nisu, a vjerojatno nikad i neće biti precizno pobrojane, no riječ je svakako o više od desetak tisuća mrtvih. Usporedbe radi, na Sutjesci je u Drugom svjetskom ratu poginulo oko 2600 Dalmatinaca, u Oluji i za Masleničke bitke u zadnjem ratu – oko 300 vojnika. Krv nebrojenih bodula, primoraca i vlaja vratila se skupa s alpskim snjegovima sa Sočom u Jadran, no kosti su im ostale zauvijek bijeliti po hrptovima talijanskih vrhova."

Pa dobro, pobogu, zašto se onda pravimo Toše i propuštamo priliku za veliku povijesnu rekapitulaciju i primjereno odavanje počasti vlastitim djedovima? Razlog je, bojim se, samo jedan. Kraj Prvog svjetskog rata na ovim je prostorima de facto označio početak Jugoslavije. A ime države kojoj smo nekad pripadali u hrvatskome javnome diskursu ima težinu prdeža. Jao ti ga se onome tko u pristojnome društvu izlane tu odioznu riječ, provest će se kao da je između dvije pjatance na banketu pustio zvonki vjetar.

Izbrisano iz pamćenja

Nama je zapravo zabranjeno slaviti kraj Prvog svjetskog rata. Za sada, doduše, taj embargo vrijedi tek na simboličkoj razini, no ne bih se zakleo da će dovijeka ostati samo na tome. Gdje cijeli svijet podiže čaše, mi imamo prignuti šije i sa suzama u očima gorko zakukati zbog rođenja jedne, naravno, nenaravne države. Dobro, možda pretjerujem, možda od nas nitko ne traži da zborski složno po komandi plačemo, ali se zato zaborav najtoplije preporuča. Zaborav svega redom, pa i te slatke povijesne epizodice u kojoj je hrvatski martir bio jugoslavenski integralist.

Prvi svjetski rat kod Hrvata dijeli sudbinu Drugog. Strukture moći koje danas drmaju ovom zemljom na svim razinama obje bi velike dižgracje najradije izbrisale iz pamćenja, svojeg i tuđeg, jer su uspomene na dane kada je uspostavljen prvi i drugi svjetski mir izravno vezane uz stvaranje dviju Jugoslavija. Između kojih naši šoveni ne vide nikakvu razliku, jer čim opaze Srbe, gube sluh za nijanse, pa im je rojalistička diktatura isto što i light socijalizam.

Zato će i nadalje grobišta na Soči biti zadnja rupa na domovinskoj svirali. A kako i ne bi bila kad se iz tih jama ne može izvući nikakva dobit, jer tamo leže kosti koje nisu konvertibilne, ne da ih se pretvoriti ni u kakav ulog u jeftinoj političkoj partiji.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE