Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Bernardić nije problem samo SDP-a, ovaj 'hrvatski Sheldon Cooper' zapravo je opasan lik

Jučer, danas, malo sutra

Znate li tko je Sheldon Cooper? Male su šanse da se nikada do sada niste imali prilike susresti s njim, no za svaki slučaj prilažem kratki podsjetnik. Dotični je glavni junak popularnog sitcoma „Teorija velikog praska“. Zanimanjem je teorijski fizičar, zaposlen je na Caltechu (Kalifornijskom institutu za tehnologiju sa sjedištem u Pasadeni, jednom od deset najboljih sveučilišta na svijetu).

Sheldon je nepodnošljivo pametan. Kvocijent inteligencije mu je 187, pa se ne treba čuditi što je fakultet upisao s jedanaest godina, a završio s četrnaest. Naravno, dvostruki je doktor znanosti, a osim toga što blista u matičnoj struci, erudit je najširega spektra, potkovan u desecima drugih disciplina.

Na žalost, njegova oštroumnost stiže u paketu s potpunim izostankom bilo kakvih socijalnih vještina. On je egocentričan i razmažen, cijepljen ne samo od empatije, nego čak i od elementarnog zanimanja za bližnje. Sheldon ne razumije sâm koncept humora, baš kao što ne kuži ni granice, ni razlog, ni smisao ironijskog diskursa ili sarkazma. Njegovo je ponašanje do te mjere uznemirujuće da mnogi obrazovaniji gledatelji sumnjaju kako sirotan boluje od Aspergerova sindroma, opsesivno-kompulzivnog poremećaja i još poneke neugodne tegobe.

Dobro, nakon što smo se upoznali s osebujnim Sheldonom Cooperom, možemo prijeći na drugoga gosta ovotjedne kolumne. Znate li tko je Davor Bernardić? Male su šanse da se nikada do sada niste imali prilike susresti s njim, no za svaki slučaj prilažem kratki podsjetnik. Kao srednjoškolac dvaput je predstavljao Hrvatsku ne međunarodnim olimpijadama znanja, a fiziku je diplomirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu kao jedan od najboljih studenata u generaciji.

Kažu da je Davor Bernardić nepodnošljivo pametan. Na žalost, njegova oštroumnost stiže u paketu s potpunim izostankom bilo kakvih socijalnih vještina. Neću reći da je neobično nalik Sheldonu Cooperu. Fizičar s Caltecha možda jest nepodnošljivi davež, ali je i rijetko dražesno čeljade. Bernardić je samo nepodnošljivi davež. Postoji, međutim, jedno svojstvo koje oba fizičara dijele: i jedan i drugi izazivaju sućut, čak i kod najgrubljih duša.

Sažalijevati Sheldona nije opasno. Ta i kako bi bilo kad se radi o fikcionalnome karakteru. No, u slučaju Bernardića stvari stoje malo drukčije. On, na žalost, nije proizvod mašte zanesenog scenarista, nego grotesknog kadrovskog inkubatora stranke s Iblerova trga, partije koja se već mjesecima raspada u izravnome prijenosu, a njezini (bivši) simpatizeri uporno žmire pred očiglednim problemom i ženiraju se prokazati Bernardića kao pogrebnika, jer on, kao fol, zapravo i nije kriv. Kako nije kad se zaklamao u fotelju predsjednika i ne mrda iz nje? Pa lijepo – gude milosrdni kod kojih hrvatski Sheldon izaziva sažaljenje – jer on je samo marioneta, lutka na koncu kojom upravljaju pravi negativci iz sjene.

Konačno, ni ti majstori lutkari nisu najodgovorniji – dodat će ganuti promatrači – jer da se Milanović nije rukovodio maksimom „poslije mene potop“, Bernardić ne bi ni mogao isplivati.

Nije li to zgodno? Čovjeka kojemu svi priznaju „nepodnošljivu pamet“ benevolentno se izuzima od kritike kao da je, božemiprosti, nepodnošljivo glup, pa nije kadar shvatiti razmjere krize koju je svojim vladanjem prouzročio. Doduše, i sam Bernardić zdušno raspiruje sumnje u vlastitu pamet. Nekidan je, primjerice, izvolio zaključiti kako je jadni rejting SDP-a „rezultat neuspjelog puča“. Pa naravno da jest!

Fijasko kilave inicijative koju on melodramatski naziva pučem nesumnjivo jest ključni razlog za dodatni pad ionako mizerne potpore socijaldemokratima. Da su tobožnji pučisti uspjeli, da su, dakle, otjerali Bernardića daleko, sve do Sheldonove katedre za teoriju struna, rejting stranke bi zajamčeno narastao. Bernardić to shvaća, ali ne razumije. Znam, zvuči paradoksalno, ali što ću kad je tako.

No zato bi oni koji i shvaćaju i razumiju trebali konačno zbrojiti dva i dva, pa osvijestiti činjenicu da naš Sheldon proizvodi nemjerljivu štetu koja se ne tiče samo SDP-a i njegovih bivših ili sadašnjih simpatizera. Ovoj zemlji nasušno treba artikulirana lijeva opcija, pa makar ona bila i domobranski anemična (kakav je SDP bio čak i u najboljim danima). Desnilo koje se prelilo u politički mainstream (nisu zaludu propale sve pravaške stranke; kome uopće trebaju kad je ekstremizam stekao puno pravo građanstva) ne ide na dušu samo marljivoj ustašiji, nego i uspavanoj oporbi.

Dok ona sotto voce kuka nad vlastitim propadanjem, ne vidi da u ovoj zemlji propada i još ponešto: naime, demokracija.

Naslovnica Jučer danas malo sutra