Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Predsjednica u malim Hrvatima vidi samo sobarice i kuhare

Naša predsjednica nije samo serijska grliteljica, kako su je nadahnuto nazvali neki kolege. Jer, osim nježnosti, ona i svoje misli, odnosno političke poruke isporučuje jednakom, rafalnom manirom, neumorno kao Gatlingova ili Maximova strojnica koju netko stalno šopa novim redenicima municije.

Nekidan nas je tako, u razmaku od samo nekoliko sati, izvoljela počastiti izjavama od kojih bi se kosa trebala dignuti na glavi i samom Bruceu Willisu. Prvo je u Višnjanu, ljupkom istarskom mjestu poznatom po zvjezdarnici i ni po čemu drugom, zatitrala u kampanilističke žice i zauzela se za očuvanje starog teritorijalnog ustroja koji počiva na pretpostavci da svaka vukojebina može biti općinom ili čak gradom samo ako to dovoljno gorljivo poželi.

Da vam ne bih prepričavao smisao njezinih riječi i izvrgavao se riziku krivih tumačenja, evo vam i doslovnoga gospođina citata: „Nasuprot onima koji zagovaraju kako neke općine treba ukinuti samo zato što imaju relativno malen broj stanovnika, smatram da, bez obzira na veličinu i brojnost, naše općine imaju
sjajan razvojni potencijal.“

Živila općina od dva čovika

Čovjek ne mora imati cijelu satniju skupo plaćenih savjetnika, dovoljno je tek da prosurfa internetom minut ili dva, pa da shvati kako je dotičnu rečenicu u najmanju ruku promašeno izgovoriti baš u Višnjanu. U tome šarmantnom malom mistu - odnosno u ukupno 46 naselja koja mu gravitiraju – živi 2187 duša.

Naravno, ta brojka, kao i sve slične u Republici Hrvatskoj, smanjuje se gotovo na dnevnoj bazi, jer mladi i radno sposobni odlaze trbuhom za kruhom.

Većina pak onih kojima se u osobnim dokumentima još uvijek nalazi neka višnjanska adresa, spadaju u kategoriju dnevnih migranata: rade u nekoj od obližnjih većih sredina, jer doma za njih nema posla.

Treba li, poslije svega, nazdravljati nezavisnosti općine koja se prije četvrt stoljeća odcijepila od Poreča ili bi bilo mudrije još jednom promisliti kome uistinu treba gusta mreža atomiziranih naselja koja nikada neće biti samodostatna i održiva?

Još se nakostriješene vlasi s mnogih tjemena nisu uspjele čestito ni slegnuti, a predsjednica je već otperjala do Umaga i tamo nastavila uznemiravati javnost rafalima novih izjava. Kad su je novinari upitali kako riješiti problem manjka radne snage u turizmu, ona je spremno, ne skidajući s lica neobično srdačan osmijeh broj sedam, ponudila odgovor. „To se može privremeno riješiti kvotama za strane radnike u turizmu, međutim, moramo vrlo ozbiljno promisliti kako restrukturirati i tržište rada i sustav obrazovanja te valorizirati radna mjesta u turizmu da budu dobro plaćena i ne samo sezonska“.

Tome je dodala i ocjenu „kako Hrvatska ima sve preduvjete za produljenje turističke sezone“.

Pođimo od kraja ove relativno kratke, ali zato apsolutne plitke predsjedničine izjave. Dakle od famoznih preduvjeta kojima, kao fol, raspolažemo. Ona je zacijelo čula ponešto o tome kako je na djelu globalno zatopljenje, ali je mrvicu precijenila njegov učinak. Da, nema nikakve sumnje, Zemlja se uistinu zagrijava, no ne baš toliko da bismo se mogli kupati u veljači. A osim sunca i mora, malo što drugoga možemo ponuditi turistima. Barem onima koji su za ljetovanje izabrali mala uzmorska i otočna mjesta koja zimi sliče scenografiji za filmove o zombijima.

No, populističko blebetanje o produljenju sezone (uvjerljivo koliko i oglasi za farmaceutske pripravke koji jamče produljenje stanovitog atributa) zapravo je manje sporno od drugog dijela predsjedničine izjave. Naime, onog u kojemu je istaknula kako bi se manjak radne snage u turizmu trebao riješiti „restrukturiranjem sustava obrazovanja“.

A kako to, pobogu? Gašenjem nekoliko desetaka školskih programa koji nam ne trebaju, jer mi nismo država nego destinacija? Prinudnim upisivanjem klinaca u sobarsko-konobarsko-kuharska zanimanja, jedina koja ovoj zemlji uistinu trebaju?

Ugasite gimnazije!

Možete mi reći da sam preosjetljiv i zacijelo ste u pravu, ali ne mogu si pomoći. Čim netko dirne u obrazovanje, mene oblije ledeni znoj, jer sam duboko uvjeren kako svi problemi ove zemlje izviru iz jedne jedincate činjenice: da smo u prosjeku očajno obrazovani, neuki, civilizacijski zapušteni. A kao da nam to nije dosta, sada bi neki i tu mižerju htjeli poljuljati.

Recimo, predsjednica koja čvrsto vjeruje kako između ove zemlje i njezine blistave budućnosti stoji samo nekoliko desetak tisuća sobarica i grill majstora koji nam nasušno fale, a nema ih smisla uvoziti iz Rumunjske ili Bugarske kad naša djeca mogu slagati krevete i prevrtati bržole na gradelama.

Samo ih treba upisati u prikladne škole kojih nemamo, jer umjesto njih na životu održavamo jalove i besplodne gimnazije. Sukladno Ustavu, predsjednica je vrhovna zapovjednica oružanih snaga, dakle, prva braniteljica ove zemlje. No, tko će nas obraniti od nje?

Naslovnica Jučer danas malo sutra