Kad bi nekim čudom bilo moguće iznova imati petnaest godina, na velikodušnu ponudu da opet postanem mlad i prištav, ljubazno bih se zahvalio. Prvi put nije bilo loše, dapače, ali ne bih precjenjivao ljepotu nježnih godina. U većini onoga što je valjalo ionako nismo znali uživati, jer su nam hormoni divljali.
Osim toga, nekako mi se čini da je početkom osamdesetih bilo kudikamo lakše odrastati negoli što je to danas slučaj. Svijet oko nas tada je bio manje kompliciran, lakše ga je bilo razumjeti i u njemu se snaći. Baš kao u vesternu, sve je bilo ili crno ili bijelo. Ili se to nama samo činilo.
Ali ako i jest, lako smo birali, bez osobitih teškoća zauzimali strane i formirali opredjeljenja. A danas? Danas su i gospoda na pragu treće dobi temeljito zbunjena, a kako tek ne...
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?