Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Predsjednica nas želi osloboditi od hrvatskog jezika

Jučer, danas, malo sutra

O predsjednici Republike Hrvatske, gospođi Kolindi Grabar-Kitarović, svatko može misliti što god hoće. Ovo je još uvijek razmjerno slobodna zemlja u kojoj - ako ne baš glasno, a onda barem sotto voce - možete izražavati svoje mišljenje bez straha da će vas zbog laprdanja sustići pendrek ili nešto gore. I dok je jednima dotična dama ovakva, a drugima onakva, jednu stvar nitko ne bi smio dovoditi u pitanje. Ona je – naime, ta stvar, a ne predsjednica – do te mjere neupitna da je moramo prihvatiti kao činjenicu s aksiomatskom težinom. A radi se o sljedećem: gospođa Grabar-Kitarović vratila je osmijeh na lica građana naše napaćene, štono pjesma kaže, povišću pritrujene zemlje!

Sposobnost smijanja

Od stoljeća sedmog, kad su naši preci prvi put ugledali ove čarobne predjele, pa sve do danas, nas Hrvate uredno šamaraju same nesreće: ratovi, potresi, poplave, požari, epidemije... Kroz duga i traumatična stoljeća što smo ih proveli hrvajući se s tolikim nevoljama, nismo izgubili samo državu, nego i sposobnost smijanja. Pokazalo se, na koncu, kako je političku neovisnost neusporedivo lakše obnoviti od umijeća radovanja.

Naime, tek četvrt stoljeća nakon što smo iznova dobili državu konačno smo uspjeli svoja lica istegnuti u nasmiješene grimase veselja. A toga ne bi bilo bez nesebična zalaganja gospođe predsjednice koja nas od prvoga dana, bez prestanka, i petkom i svetkom, svejedno boravi li u domovini ili pak putuje po bijelome svijetu, razgaljuje milenijskim provalama. Toliko je smiješna da nije nikakvo čudo što nosi titulu vrhovne zapovjednice oružanih snaga. Jer, tko god nas poželi napasti, zajamčeno će umrijeti od smijeha čim je čuje.

Svježi povjetarac s Anda očito joj čini dobro. Na južnoameričkoj turneji bila je toliko propuhana da je štosove liferovala kao na tekućoj vrpci. U žilavoj konkurenciji viceva za pamćenje ipak se izdvojio onaj o hrvatskome jeziku kao prepreci za preporod hrvatske države. Grijeh bi bio prepričavati vam taj bravurozni stand-up show vlastitim, znači, mucavim riječima, kad ga mogu citirati do posljednjeg slova. Dakle...
„Toliko mi je mladih reklo da se želi vratiti, nisu u pitanju samo posao i stan koji trebaju naći, već smo nažalost prilično zakomplicirali Zakon o državljanstvu tražeći poznavanje hrvatskog jezika, što je za neke od njih problem. Oni su nedvojbeno Hrvati hrvatskog podrijetla i smatraju se Hrvatima, ali ovdje zbog povijesnih okolnosti, obiteljskih i sličnih nisu uspjeli naučiti hrvatski jezik.“

Pred ovom rečenicom prosječan se novinski komentator mora osjećati kao dijete u slastičarnici: ne zna gdje bi prije zagrizao. Možda u mlade Argentince i Čileance koji bi se, veli predsjednica, vratili tamo odakle nisu došli i gdje nikada prije nisu bili. Oni se smatraju Hrvatima, nastavlja prva dama domovinskog stand-upa, ne obrazlažući detaljnije simptome dotičnog „smatranja“, pa možemo samo nagađati kako su to mladi Argentinci i Čileanci uspjeli u dubini svoje duše razgoriti ljubav prema zemlji koju ne znaju pronaći na globusu.

Kolinda - la libertadora

No, ako se već moram opredijeliti za samo jedan dojmljivi pasaž iz predsjedničine smjehotvorne izjave, onda biram opasku o povijesnim okolnostima kao prepreci za učenje jezika. Fakat, tko zna gdje bi meni bio kraj da sam na vrijeme naučio mandarinski kineski. Ali nisam. U Srboslaviji ga nisu predavali po školama. Ostao sam stoga prikraćen za tu parlatinu baš kao Argentinci i Čileanci za ljepote hrvatskoga jezika koji nikada nisu naučili ne zato što su odnarođeni ili lijeni, nego zato što im prokleta povijest nije dopustila. Domovinski i iseljeni ponavljači svih generacija, onaj dio hrvatskoga naroda koji je cijeloga života bio osuđen na magareću klupu, konačno je dobio alibi za sve svoje promašaje i debakle. Problem nikada nije bio u njima, nego u povijesnim okolnostima. I teško su griješili svi nastavnici koji su ih častili jedinicama i poslije još tražili da im roditelji dođu na primanje. Umjesto očevima i majkama ponavljača, trebalo je suditi historiji.

Ali prepustimo povijest – kome drugom nego – povijesti. Posvetimo se mi budućnosti koja je pred nama i koja bi zajamčeno bila bolja samo da manje inzistiramo na tome patuljastom i kvrgavom hrvatskom jeziku, koji muči nuestros hermanos croatas de Sudamérica (dakle, našu hrvatsku južnoameričku braću). Kako je krenula, gospođa Grabar-Kitarović neće ostati upamćena samo kao žena koja nam je vratila osmijeh, nego i kao beskompromisna liderica koja nam je darovala slobodu. Nastavi li, naime, ovako, oslobodit će nas od hrvatskog jezika. Kolinda - la libertadora!

Naslovnica Jučer danas malo sutra