Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Frazom 'Umiremo, vratite se' ljudi se mogu samo otjerati

Čim predsjednica dođe u neku stranu zemlju gdje već desetljećima, ako ne i dulje, žive naši iseljenici, trenutačno zaboravi na bonton i lijepe manire. Umjesto da tamošnje Hrvate pristojno pozdravi i raspita se o njihovu zdravlju, ona odmah s vrata započne kuknjavu: "Braćo, umiremo! Morate se vratiti!"

Tako je nekidan zavapila i u Argentini, okružena trećom ili četvrtom generacijom potomaka emigranata. (Rekla je tamo i nekoliko nečuvenih gadosti, ali o njima radije ne bih iz higijenskih razloga.)

Likovi iz viceva

"Da se vratimo? A gdje to, pobogu?", zacijelo su se upitali okupljeni. Doma, svojim obiteljima, ili u zavičaj pradjedova, koji nikad nisu posjetili jer se nalazi na kraju svijeta? Gospođa Grabar-Kitarović zatekla se, dakle, u društvu jedinih Hrvata u cijelome svijetu koji kad kažu domaća lignja misle na patagonijsku, i na jeziku koji oni većinski ne razumiju pozvala ih da spakiraju kufere, pa se presele nekih 12.000 kilometara dalje, u zemlju koja odumire.

Možda je problem u meni ili u ovoj nepodnošljivoj južini koja mi svrdla mozak, ali veću bedastoću od citirane ne mogu ni zamisliti.

Predsjednica, naravno, nije usamljeni slučaj. Čim dospiju u daleke predjele i tamo sretnu vesele i site iseljene Hrvate, svi naši visoki čimbenici počnu zapomagati kako je u starome kraju nepodnošljivo, a bit će još i gore ako se emigranti ne vrate.

Pritom oni – dužnosnici, a ne iseljenici – neobično sliče Dalmatincima iz neukusnih dosjetki koje na njihov račun smišljaju jalni kontinentalci. Kao što ti južnjaci iz viceva maštaju o turistima koji će im slati pare, ali se neće mrdati iz svojih domova, tako i pripadnici naših političkih elita žude za emigrantima koji će ovamo slati samo svoju lovu, ali ne i obitelji.

Da im je uistinu stalo do demografske obnove, političari ne bi na povratak nagovarali argentinske Hrvate u trećoj generaciji ili tasmanijske u četvrtoj. Puno bi više izgleda imali da sjednu za stol u nekome pubu u Limericku ili Corku, pa tamo pričekaju prvoga žednog Slavonca koji je u Irsku dospio prije nekoliko mjeseci.

Za razliku od južnoameričke ili oceanijske "braće", on, naime, hrvatski i habla i spika, sve su njegove uspomene patinirane mirisima i okusima zavičaja i ne bi ga trebali predugo uvjeravati kako će mu doma ipak biti bolje. Dovoljno je tek da mu zajamče pristojan posao i eto njega prvim avionom natrag.

Ali avaj, njih nitko ne poteže za rukav, oni nikome nisu interesantni. A i kako bi bili kad su sirotinja. Svojim odlaskom u bijeli svijet oni nisu učinili uslugu samo sebi, nego i narodu – uvjeren je naš visoki politički čimbenik koji javno žali zbog činjenice što deseci tisuća mladih i obrazovanih napuštaju zemlju, ali se privatno veseli tome raspletu, jer tako ima nekoliko desetaka tisuća razloga za brigu manje.

Za kojih pedesetak godina, potomak našeg političara u Dublinu će se sresti s potomkom iseljenog Slavonca i tronutim mu glasom objaviti: "Hrvatska umire. Morate se vratiti." Trenutačno, međutim, nema nikakve potrebe za nečim sličnim. Na povratak se ohrabruju samo solventni i asimilirani.

Roge iza leđa

I ne daj Bože da itko od njih ozbiljno shvati vapaje koji im se upućuju. Jer, zamislite na trenutak da stotine tisuća, pače milijuna iseljenih Hrvata preko noći pogodi neka strašna bolest od koje temeljito poglupe, pa odluče uslišiti dramatične apele naše predsjednice i njoj sličnih faca. Legli ljudi bistri i oštroumni, a probudili se retardirani, tupi kao pošada.

Znam da nije lako izmaštati tako blesav scenarij, ali dajte, molim vas, ajmo se potruditi. Zatvorite lijepo oči i u mislima stvorite sliku nepreglednih kolona Hrvata koji na materinskom španjolskom ili engleskom jeziku sotto voce čavrljaju i žustro koračaju prema Rupama i Pasjaku. Što da radimo s njima jednom kad prijeđu granicu i tu se nasele?

Osim para ti ljudi donijet će nam još ponešto: sitničave navike življenja u uređenim, fino skockanim državama koje bez teškoća servisiraju potrebe svojih građana (dobro, priznajem, možda Argentina u tom smislu baš i nije najsjajniji primjer, ali većina zemalja s velikom hrvatskom zajednicom jesu).

Uvesti nekoliko milijuna takvih, dakle, razmaženih ljudi koji čvrsto vjeruju kako je politika uslužna djelatnost, a ne poluga koruptivne moći, znači oprostiti se od vlasti na dulji rok, sve dotle dok i te ljude ne iskvarimo svojim nakaznim domovinskim navikama.

Gospođi predsjednici to je dobro jasno. Dok sa suzom u oku zaziva povratak dijaspore, iza leđa petaje roge, jer kad bi takvi birači odlučivali o njezinoj sudbini, ona ne bi imala nikakve šanse.

Njezino "umiremo, vratite se" zapravo znači "tamo odakle dolazim je grozno, nemojte ni pomišljati na povratak u zemlju pradjedova, samo budite ljubazni pa nam dajte koju kintu, čisto da nam se nađe za kovčege i vijence na tolikim sprovodima".

Naslovnica Jučer danas malo sutra