Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Velika krađa morala

Svugdje u svijetu svaka stranka koja se nadmeće na izborima trudi se uvjeriti birače kako je bolja od konkurencije. Naprimjer... "U našim je redovima više stručnjaka koji mogu preporoditi zemlju, program što ga nudimo dublje je promišljen i nudi konkretnija rješenja, mi smo socijalno osjetljiviji, dosljednije ćemo braniti nacionalne interese, s nama dobivate čvršće jamstvo da će zakoni jednako vrijediti za sve..."

Tako, velim, stoje stvari u bijelome svijetu.

Samo kod nas uvriježila se praksa da neki sudionici političke utrke svojim izravnim konkurentima rezolutno odriču svako pravo da se s njima uopće mjere. Oni, naime, sebe ne drže boljima, nego jedinima mogućima.

Tako, primjerice, iz HDZ-a već dulje od 25 godina slušamo kako izvan njihove stranke nema autentičnog domoljublja: istinski patrioti samo su njihovi članovi i glasači. Svi ostali građani manje su ili više sumnjivi tipovi. U boljem slučaju, oni Hrvatsku nevoljko trpe, a u gorem, čine sve što je u njihovoj moći da bi potkopali nacionalne interese i vratili nas u srbokomunističkočetničke ralje.

Od agresivne monopolizacije domoljublja gori je možda tek ponižavajući, obranaški refleks prozvanih. Uoči svakih izbora oni se upinju uvjeriti birače kako su, eto, ipak dobri Hrvati, kako vole svoju zemlju i svoj narod. Uostalom, zašto se nova SDP-ova koalicija zove tako kako se zove? Samo zato da bi se javnosti poslala poruka kako iza toga političkog projekta stoje čestiti patrioti zaokupljeni borbom za boljitak svoga naroda što ga nesebično ljube.

Do prije nekoliko mjeseci mogli smo misliti kako od HDZ-ovaca nema gorih, jer su oni na nekoj simboličkoj razini ukrali cijelu Hrvatsku i svojim političkim neistomišljenicima oduzeli pravo da slobodno ispovijedaju vlastitu pripadnost ovoj zemlji i narodu. A onda se dogodio Most. Umjesto domovine, on nam je ukrao moral, etos, samu ideju pravde.

Ta bizarna nakupina provincijalaca, pogonjena budalastom vjerom i naivnošću rezigniranih birača, katapultirana je u vrhove vlasti, odakle nam do iznemoglosti ponavljaju kako oni zapravo nisu pošteniji od ostalih – oni su poštenje samo. Jer, čestitosti kod drugih nema ni u tragovima.

Svi su oni manje ili više kvarni, gramzivi i potkupljivi, zauzeti vlastitim probicima. Samo se mostovce friga za fotelje, sinekure, blagajne i moć. Oni odlaze na počinak i ustaju iz kreveta isključivo s jednom mišlju na pameti: kako iskorijeniti zlo iz hrvatske politike i demontirati maligni sustav što su ga zdušno gradile sve ostale stranke.

I čim zinete makar jednu riječ njima u brk, sustiže vas neporeciva dijagnoza – vi ustvari branite barabe koji parazitiraju na špalama naroda, zacijelo ste i sami dobili koju pinku od kompromitiranih političkih elita eda biste pljucnuli otrov po jedinim ljudima koji uistinu zavređuju da ih se naziva časnim muževima.

Istini za volju, petrovcima se račun zdušno trude pomrsiti Sinčićevi pristaše, koji bi također rado uzurpirali monopol na poštenje. No, napori što ih poduzimaju još su groteskniji od Mostovih.

Kako ijedno čeljade koje nije pogođeno najtežim oblikom retardacije uvjeriti u vlastitu nepotkupljivu dosljednost kad stupaš u koaliciju s Ivanom Lovrinovićem, čovjekom koji je u samo pola godine dospio biti član Mosta, potom utemeljitelj nove, naravno, patuljaste partije, pa radosna udavača koja se nestrpljivo nudi za preslagivanje saborske većine i na koncu partner stranke kojoj je core business opstrukcija deložacija? Prije će biti kako je u gospodina Vilibora moralna čvrstoća stiropora.

Mostovci se ipak s puno više piarovskog znanja pokušavaju brendirati kao sam supstrat, čista esencija dobrote i poštenja. Stoput izgovorena laž postaje istinom, veli stari poučak. Zato oni do iznemoglosti ponavljaju uvijek istu uspavljujuću litaniju.

Usta su im toliko puna kreposti da ti se koji put mora učiniti kako su se toga jutra krivo odjenuli. Umjesto reverende, habita ili talara – dakle, uniforme koja priliči profesionalnim moralistima – oni su zabunom obukli hlače i svijetlu košulju kratkih rukava.

Nevolja s njima nije, međutim, u tome što govore, nego u onome što njihove riječi pretpostavljaju. Kazati "ja sam pošten" savršeno je besmisleno u društvu časnih ljudi. Taj iskaz imao bi stanovitu težinu da ga se može čuti u bordelu ili u zatvoru, ali proklamiran za javnom govornicom pod svjetlošću reflektora, on zapravo pretpostavlja kako svi ostali ne raspolažu tim svojstvom.

Svejedno pripadate li redovima političke konkurencije kao gorljivi aktivist ili ste samo njihov simpatizer, sljeduje vam isto: optužba da ste nemoralni i kvarni. Ostaje nam tek vidjeti kako će na izborima proći oni kojima je jedino programsko načelo vrijeđanje milijuna.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE