Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

SVE JE ISTINA Zadubljeni Shakespeare

FILM: All Is True; drama; Velika Britanija, 2018.; REŽIJA: Kenneth Branagh; ULOGE: Kenneth Branagh, Judi Dench; OCJENA: *** 1/2

Branagh donosi Shakespearea u jeseni života, zagledanog u svoju dušu. U mnogim scenama film djeluje kao kazališna predstava, režirana tako da publika tijekom gledanja u svom dalekozorčiću može 'redateljski' podesiti planove glumaca.

Šekspirijanskim korijenima, nakon višegodišnjeg blockbusterskog lutanja, vratio se redatelj-glumac Kenneth Branagh s najnovijim filmom "All Is True", premijerno prikazanim unutar Međunarodnog programa 66. Pulskog filmskog festivala.

Branagh je postao posilni za raznolike hollywoodske spektakle, tipa "Thor", "Jack Ryan: Poziv iz sjene", "Pepeljuga" i "Ubojstvo u Orient Expressu". U "Thoru" se igrao sa Shakespeareom, no rijetki su u tom blockbusteru vidjeli snagu njegova redateljskog prvijenca "Henrik V" na račun kojeg ga je stigla titula potencijalno idućeg Orsona Wellesa.

Branagh nije nikad tu titulu potvrdio, ali ionako je težio da postane nasljednik Laurencea Oliviera, seleći godinama na veliki ekran Shakespearove komade poput "Puno vike ni za što", "Hamleta" i "Kako vam drago". Tako, film "Sve je istina", jedan od najzvučnijih stranih s Pule, ustari predstavlja nešto više od povratka korijenima za Branagha - zatvaranje šekspirijanskog kruga.

Nakon svih ovih godina ekraniziranja Shakespearovih djela, Branagh napokon utjelovljuje samog Barda, glavom i bradom. Pritom, zahvaljujući prostetici, tj. umjetnom nosu podsjeća na Bena Kingsleyja da ovaj igra Cyriana De Bergeraca, ali na stranu i pojavnost.

Branaghov Shakespeare nije zaigran kao onaj iz "Zaljubljenog Shakespearea". Ovo je Shakespeare u jeseni života, zagledan u svoju dušu i zadubljen u svoje misli u vezi svog legata, nasljedstva i nasljednika. Njegov film, sukladno tome, kontemplativan, sjetan, elegičan, zainteresiran za ono što glavni lik nosi u nutrini – kajanje zbog izgorenog-do-temelja kazališta "Globe" i smrti sina Hamneta koji mu se ukazuje pred očima i pričinja na javi.

Film počinje 1613., kad je scenski top opalio i uzrokovao požar u teatru, a u oko trajnije ulazi moćan "blockbusterski" prizor siluete Shakespearea ispred razjarene vatre koja mu je inspiraciju pretvorila u pepeo. Shakespeare više nije napisao nijednu dramu. "Vi pričate priče? Više ne, završio sam s pričama", decidiran je Shakespeare i bavi vrtlarstvom jer "vrt nije drama".

Ekstraordinarni pisac biva "prizemljen" kad se iz Londona vrati kući i obitelji u Stratfordu, ženi Anne Hathaway (oskarovka Judi Dench) koja "ne zna pročitati ni riječ", te kćerkama, udanoj Susanni (Lydia Wilson) i neudanoj Judith (Kathryn Wilder). Neki od njihovih "sapuničastih" podzapleta (Susanna optužena za klevetu...) premještaju fokus sa Shakespearea i nepotrebno opterećuju film.

"All Is True" koji je najbolji kad se bavi isključivo glavnim likom i njegovim boljkama, premda znade povremeno pretenciozno zalaziti na "Oscar bait" teritorij. Sveden na obično ljudsko biće s brigama i strahovima, Shakespeare postaje lik iz intimne kazališne drame koju bi možda i sam mogao napisati da je pisao u nešto realističnijem ključu.

"Toliko si živio u nestvarnim svjetovima da si izgubio pojam o tome što je stvarno", Anne govori Shakespeareu, možda i Branaghu kao "meta" komentar na njegovu nisku eksapističkih filmova. "Widescreen" kompozicije su rijetke u filmu koji je filmičan, ali i "kazališan" u onom staromodnom smislu, srećom ne i teatralan.

Kombinirajući činjenice i fikciju, tj. dopuštajući si određenu redateljsku slobodu, Branagh režira "All Is True" imajući na umu Shakespeareovu rečenicu "nikad ne dopuštam da se istina pripriječi dobroj priči". U mnogim scenama film djeluje kao kazališna predstava režirana tako da publika tijekom gledanja u svom dalekozorčiću može "redateljski" podesiti planove glumaca.

Takav pristup napose dolazi do izražaja u Branaghovoj ključnoj i najhrabrijoj sceni filma, petominutom susretu Shakespearea i Henryja Wriothesleyja (izvrsni Ian McKellen), grofa od Southamptona. Iako je to povijesno nepouzdano, Branagh portretira Shakespearea kao da žudi za grofom od Southamptona i recitira mu "Sonet 29" u formi proglasa ljubavi, jedan u nizu onih koje je, ispada, pisao kao ljubavna pisma upravo za njega.

Grof ponavlja stihove, ali na način da tonom mijenja njihovo značenje u slavu Shakespeareove umjetnosti, ne ljubavi. Dvosjekli mač Shakespearova legata tu najsnažnije zasijeca film. Bard je ponajprije bio umjetnik, pa tek onda ljubavnik, muž i otac.

Šekspirovski McKellen

Ian McKellen je također dobro upoznat sa Shakespeareom. Glumio je u nizu kazališnih predstava s njegovim potpisom. Sjetimo se i dokumentarca "Ian McKellan: Acting Shakespeare" iz 1982. u kojem na ogoljenoj pozornici sam izvodi Shakespeareove monologe i diskutira o njegovim kazališnim komadima.

Naslovnica Cinemark