Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

DIVLJA HORDA Vijetnam na Divljem zapadu

FILM: The Wild Bunch; vestern; SAD, 1969.; REŽIJA: Sam Peckinpah; ULOGE: William Holden, Ernest Borgnine; OCJENA: *****

Rat u Vijetnamu je bio na vrhuncu u vrijeme snimanja filma. Američki vojnici su masakrirali stotine vijetnamskih seljana. Sa svim tim u vidu, vestern više nije mogao isti, barem ne u Peckinpahovoj (re)viziji. 'Divlja horda' je bila refleksija negativnosti i nasilja iz stvarnosti u TV vijestima, odraz stanja Amerike i američke politike. Divljaštvo u sceni pljačke i napose završnom obračunu imalo je pokriće u divljaštvima američkih 'kauboja' u Vijetnamu.

Niti krvava "slow motion" završnica "Bonnie i Clydea", ni špageti vesterni Sergija Leonea. Ništa na ovom svijetu nije moglo publiku pripremiti na ekscesivnu "Divlju hordu" (1969.) Sama Peckinpaha. Peckinpah je gotovo cijeli film režirao kao finale "Bonnie&Clyde" i potencirao špagetičnost vesterna do revizionističkih ekstrema u tretmanu likova i mitova Divljeg zapada.

Dani Johna Waynea i njemu sličnih pravičnih heroja vesterna s ove strane zakona bili su definitivno odbrojani s "The Wild Bunch". U "Divljoj hordi" nije bilo klasičnih vestern junaka i arhetipske borbe dobra i zla, bijelih i crnih šešira, samo loših momaka protiv lošijih, odmetnika koji su uzimali zakon u svoje ruke.

Odmetnici evidentno fasciniraju Peckinpaha (npr. "Bijeg" kao akcijsko dijete "Bonnie i Clydea") koji je i sam bio redateljski "outlaw", beskompromisan i neuklopljen u hollywoodski studijski sistem (izljevi nasilja, volio popiti), režirajući filmove po vlastitom "macho" kodeksu.

Snimajući "The Wild Bunch", priču o "lošim muškarcima u prijelaznim vremenima", Peckinpah se pitao što se dogodilo s odmetnicima kad se Divlji zapad promijenio. Film je ambijentiran u 1913., za vrijeme Meksičke revolucije, u osvit Prvog svjetskog rata, kad se odmetnici starog kova Pike Bishop (William Holden), Dutch Engstrom (Ernest Borgnine), Tector (Ben Johnson) i Lyle Gorch (Warren Oates) osjećaju zastarjelima u svijetu prvih automobila.

"Moramo početi razmišljati dalje od naših pištolja", kaže Pike osjećajući početak kraja jedne ere. Imao je Pike dobar osjećaj. "Divlja horda" nije posljednji vestern, ali na neki način kao da jest. Vestern je umro s ovim filmom, i to krajnje nasilnom smrti, izrešetan tisućama metaka u usporenom pokretu. Umrli su i vestern junaci.

Pike i njegova horda, rekosmo, nisu bili "wayneovski" heroji, ali pokazali su odlike junaka i junačkih ideala kad su odlučili spasiti prijatelja, Meksikanca Angela (Jaime Sanchez), koji je pokušao braniti svoje selo od meksičkog generala Mapachea (Emilio Fernandez) i bio zatočen i mučen.

Taman kad se publika počela eventualno identificirati s Pikeom i kompanijom ili za njih navijati, svaki će ponaosob stradati probušen mecima u prethodno nikad viđenim scenama krvavo rasprskavajućeg nasilja, "slow motion" baleta smrti, te sa sobom u grob povesti još stotinjak gorih ljudi od sebe ("Give them hell, Pike!").

U vesternima je bila mala šansa da bi glavni likovi umrli do odjavne špice, kamoli nasilnom smrću, a čak se ni negativci nisu ovako izvijali od boli i umirali u otvorenim ranama od metaka pištolja, pušaka, strojnica. Okej, iste godine Paul Newman i Robert Redford su pošli u izvjesnu junačku "slow motion" smrt s otkočenim koltovima kao Butch Cassidy i Sundance Kid u filmu koji njihova imena ponosno nosi u naslovu.

Stradavanje pljačkaškog dvojca, pak, nije prikazano, odnosno kadar se zamrznuo prije nego što su hici pohitali u njihovu smjeru i pustio zvuk pucnjave da njime odzvanja, kamoli da su krvarili izrešetani desetinama metaka. Krv jedva da bi potekla u prosječnu vesternu i dotadašnjim akcijskim filmovima poput "Bondova" sa Seanom Conneryjem.

Ili akcijsko-ratnim spektaklima tipa "Dvanaest žigosanih" i "Orlovo gijezdo" od koji je Peckinpah preuzeo snažne "macho" muškarce-individualce, još snažnije kad djeluju kao ekipa. U "The Wild Bunch" krv teče li ga teče budući da je režiser odveo "Bonnie&Clyde" preko finiš linije do ekstrema.

U svakoj sceni puškaranja Peckinpah je s još više režijske/akcijske potankosti prikazao i akciju (ispaljivanje hitaca iz raznog oružja) i reakciju, tj. njihov efekt (meci paraju odjeću i kožu, transformiraju ljudska tijela u ementaler). Ovaj film bio je dotad najdirektniji i najkrvaviji kad je nasilje u pitanju.

Prolivena krv bi mogla namiriti dvije bolnice za transfuziju, a broj kapsula s umjetnom krvlju je neizbrojiv i vjerojatno još uvijek nenadmašen (danas više ni ne može biti u eri računalnog CGI krvarenja). Bio je to i film s najviše mrtvih, prvi "body count movie", preteča "Ramba" i "Komandosa", u čijem oružanom pokolju, dakle, stradavaju gotovo svi bitni likovi kupajući se u gejzirima svoje krvi.

Galopirajući optimizam vesterna, američkih vrijednosti i zapadnjačkog sna bio je pokošen mecima i vučen iza konja dok ne izdahne, baš kao jedan lik u prvoj sekvenciji pucnjave. Zapravo, olje je reći raznesen poput mosta u sceni eksplozije. Odakle ovakav eskalirajući pesimizam? Iz zbilje.

U vrijeme snimanja "Divlje horde" nasilnom smrću (atentati) umrli su Martin Luther King i Robert F. Kennedy koji su zauzimali ispravna politička stajališta i gajili pozitivne ideale. Rat u Vijetnamu je bio na vrhuncu. Američki vojnici su masakrirali stotine vijetnamskih seljana.

Sa svim tim u vidu, vestern više nije mogao isti, barem ne u Peckinpahovoj (re)viziji. "The Wild Bunch" je bio refleksija negativnosti i nasilja iz stvarnosti u TV vijestima, odraz stanja Amerike i američke politike. Divljaštvo u sceni pljačke i napose završnom obračunu imalo je pokriće u divljaštvima američkih "kauboja" u Vijetnamu.

U obje scene stradale su mnoge kolateralne žrtve, bilo da su likovi rabili starice kao ljudske štitove ili uletjeli u gužvu na ulici, među slučajne prolaznike, kako bi meci prije dohvatili nevine civile umjesto njih same. Očigledan Peckinpahov "statement" na temu "collateral damage" stradanja u Vijetnamu, a i same kolateralne štete ratova u kojima političke vrhuške koriste vojnike kao štitove i skrivaju se iza njih.

Pogibije na filmu bile su najrealističnije u tom trenutku i Peckinpah je izazvao kontroverze zbog ekscesivnosti. Neki su ga optuživali za glorifikaciju nasilja i pretvaranje nasilja u vid filmske zabave, ali on je odmahnuo rukom. "Smisao filma je uzeti ovu fasadu filmskog nasilja i otvoriti je, uključiti ljude u nju tako da počnu osjećati nelagodu prema hollywoodskoj televiziji, preokrenuti stvar tako da ona više ne bude zabavna, kao val nelagode u utrobi.

To je ružno, brutalno i prokleto užasno. To nije zabava i igra kauboja i Indijanaca. To je strašna, ružna stvar. A opet nešto od toga i osjetiš, uzbuđenje jer smo svi mi nasilni ljudi", rekao je svojedobno. Ipak, realnost "Divlje horde" i prava realnost su se razlikovale.

Naime, u stvarnosti nije bilo usporenog pokreta, u Peckinpahovu vesternu jest, a redatelj je upravo na njemu inzistirao, kako publika ne bi zaboravila da gleda film. U tom procesu je redatelj napravio revoluciju unutar kinematografije i stvorio akcijsku režiju i akcijski film kakav poznajemo.

Za Peckinpaha nije bilo važno samo orkestrirati pucnjavu nego kako je orkestrirati. Snimanje završne akcije je potrajalo punih 12 dana, zbog čega je budžet filma "The Wild Bunch" narastao s tri i pol milijuna dolara na preko šest. Perfekcionizam se isplatio.

Akcijske scene je Peckinpah s kamermanom Lucienom Ballardom (Wayneovi vesterni "Sinovi Katie Elder" i "Čovjek zvan hrabrost") snimao sa po šest kamera kako bi dobio rapidnu izmjenu kutova/planova i mogao se s time igrati u montaži s montažerom Louom Lombardom ("McCabe i gospođa Miller").

Ballard i Peckinpah su orkestrirali mnoštvo nezaboravnih, kasnije oponašanih "junačkih" slika, poput scene pred finalni obračun, kad četvorka kreće u (samo)ubilački finalni marš, sa sačmaricama polegnutim u rukama kao da drže bebe u naručju.

Demonstrirao je Peckinpah i umijeće zumiranja (na upaljeni štapin dinamita u Pikeovoj ruci, recimo) u stilu Leonea, ali nitko prije njega nije u ovolikoj mjeri i na ovakav zapanjujući način iskoristio efektnost akcijskih "slow motiona" koji je postao glavno izražajno sredstvo žanra akcije, od filmova Waltera Hilla, Jamesa Camerona, Johna McTiernana i Johna Wooa do "Matrixa".

Završna akcija "Divlje horde" je za anale i još uvijek izgleda moćno, osobito kad meci počnu prašiti iz strojnice. Nakon gotovo punih pet minuta, zaglušujuća pucnjava se ublažava dok njezin eho odnosi Pikea i ekipu natrag u povijest, a kinematografiju u budućnost. Vestern je mrtav, akcijski film rođen.

Rođendan na Fantasticu

Pedeseti rođendan "Divlje horde" proslavio se i u Hrvatskoj. Fantastic Zagreb Film Festival imao je projekciju 3. srpnja u kinu "Tuškanac", i to redateljske vezije duže desetak minuta od standardne.

Nasilje od generacije do generacije

Jedna od najupečatljvijih scena filma je ona s početka, kad horda jaše kroz grad pored klinaca koji su bacili škorpione mravima i gledaju kako ih mravci napadaju, da bi ih potom zapalili. U sceni pljačke dvoje djece će raširenih očiju gledati pucnjavu. A pred kraj filma jedan klinac će upucati Pikea. Sve to sugerira kako Peckinpah govori o začaranom krugu nasilja koje se prenosi s generacije na generaciju.

Pravi Meksikanci u ulogama Meksikanaca

Peckinpah je htio biti što autentičniji pa je uloge Meksikanaca dao pravim latino glumcima, za razliku od prijašnjih redatelja koji su angaižirali bijelce i potom ih uz pomoć "make upa" pretvorili u meksičke likove. U jednoj od uloga se našao Alfonso Arau kojeg znate po nastupu u "Lovu na zeleni dijamant" i "Tri amigosa", a kasnije se okrenuo režiji ("Kao voda za čokoladu", "Šetnja u oblacima").

Sive nijanse vesterna

Vestern je i prije "Divlje horde" znao pokazati sive nijanse ("Točno u podne", "Tragači", "Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea"...), ali nakon Peckinpahova filma i Leoneovih "špageta" definitivno je u žanru uslijedio revizionizam. Filmovi sedamdesetih u žanru vesterna bili su stubokom drukčiji od klasika, poput "Malog velikog čovjeka" Arthura Penna, Altmanova "McCabea i gospođe Miller", Peckinpahova "Pat Garreta i Billyja The Kida", Eastwoodova "Odmetnika Joseyja Walesa"... Revizionizam je potrajao i tijekom osamdestih ("Jahači na duge staze", "Blijedi jahač"), sve do novog "revivala" žanra početkom devedesetih sa "Plesom s vukovima", "Nepomirljivima" i "Mrtvim čovjekom". Njegov eho je odzvanjao i u novom mileniju s filmovima kao "Ubojstvo Jesseja Jamesa", "Uvjeti predaje"..., te serijom "Deadwood".

Remake 'Divlje horde' u režiji pobješnjelog Mela

Utjecaj "Divlje horde" na akcijski žanr je bio izniman i mnogi su oponašali Peckinpaha. Walter Hill je do pojave Johna Wooa bio najvjerniji đak Peckinpahove škole. Hill je 1987. snimio "Teksaškog graničara" koji je skoro pa slobodni remake "Divlje horde", od imidža Nicka Noltea nalik Holdenovu, do finala s tisuću metaka. Upravo je u najavi "pravi", moderni remake Peckipahova filma. Trebao bi ga režirati Mel Gibson koji zasad želi Michaela Fassbendera, Jamieja Foxxa i Petera Dinklagea za glavne uloge.

Naslovnica Cinemark