Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

VLAST Mito i korupcija kroz sito i rešeto

FILM: El reino; triler; Španjolska/Francuska, 2018.; REŽIJA: Rodrigo Sorogoyen; ULOGE: Antonio de la Torre, Barbara Lennie; DISTRIBUCIJA: Kino Mediteran; OCJENA: ****

'Vlast' je još jedan dobar žanrovski španjolski film na FMFS-u. Ovu univerzalnu političku priču svježom čini Sorogoyenova 'akcijska' režija. 'El reino' bi se gotovo mogao kategorizirati kao psihološki akcijski triler, režiran kao 'rollercoaster' vožnja kroz politički um korumpirana Madrida.

Otvaranje FMFS-a prema žanrovskom filmu obično rezultira pogotkom, posebice ako je u pitanju španjolska kinematografija. Štoviše, festivalski žanrovci se u konačnici pokažu boljima od mnogih klasičnih "festivalaca". Sjetimo se, recimo, napetog španjolskog trilera "Močvara" iz 2015., s osmog FMFS-a.

Četiri godine kasnije, imamo još napetiju, približno istovjetno dobru "Vlast" koja večeras ima premijeru u Ljetnom kinu "Bačvice". Odličan španjolski glumac Antonio de la Torre ("Gnjev mirnog čovjeka") poveznica je između filmova, a ovo je njegova druga uzastopna suradnja s redateljem Rodrigom Sorogoyenom i (ko)scenaristicom Isabelom Penom nakon trilera "Neka nas Bog spasi", prikazana na ZFF-u.

Uvodnom scenom pranja šporkih ulica Madrida u cik zore u "Que Dios nos perdone" Sorogoyen i Pena su najavili da će njihovi trileri biti društveno-politizirani. Španjolsko društvo vapi da se opere od grijeha i očisti od nepravednosti (korupcija itd.). No, dok su politika i društvo u tom filmu bili u drugom planu, "El reino" ih gura u prvi.

De la Torre je, zanimljivo, od netipična detektiva "unaprijeđen" u tipična političara Manuela Lopez-Vidala, kakvi su na vlasti od Španjolske do Hrvatske. On je zamjenik tajnika popularne lokalne stranke, korumpiran, bogati se javnim sredstvima, uživa na jahtama i gosti se crvenim škampima u skupim restoranima s političkim partnerima.

Međutim, jednog dana će u medije procuriti škakljiva snimka između njega i člana vijeća Gradske uprave, "sramota za stranku, zemlju, glasače". Manuel je optužen za mito, utaju poreza..., a članovi stranke peru ruke od afere i svaljuju čitavu krivnju za politički skandal isključivo na njega jer "ponekad izgubiš" i "svatko može potonuti".

"Sam si, najebao si", govore mu, ali Manuel im ne želi ostati dužan, već odlučuje povući i njih sa sobom na dno ako već tone. U tom procesu Manuel zahvaljući redatelju/glavnom glumcu prolazi razmjerno uspješno sproveden put od negativca do (ant)heroja, čovjeka koji brine za suprugu i kćer (Monica Lopez, Maria de Nati).

Tranzicija je trnovita, moralno dvojbena i konfliktna za glavnog lika i gledatelja, ali popločana dobrim namjerama redatelja da pronađe protagonista za koga bi publika potajice navijala da ispliva dok se ostali utapaju u političkom tsunamiju, svjesna kako ima dvostruko gorih ljudi u svijetu politike koji će žrtvovati svakoga da spase svoju kožu i sačuvaju svoje pozicije, tj. udobne fotelje.

Dakle, klasika, odnosno ovu univerzalnu političku priču smo već čuli i gledali, međutim svježom je čini Sorogoyenova "akcijska" režija. "Bože, na koliko načina možeš ispričati istu priču", veli jedan od likova, kao da komplimentira redatelju na filmu.

Sorogoyen od početka udara ritam i podiže puls "Vlasti" uz pomoć rafalne paljbe glazbe Oliviera Arsona, kamere Alejandra de Pabla i montaže Alberta del Campa, njegovih suradnika i na "Neka nas Bog spasi". Elektronička glazbena podloga je partijanerska, tehnoidna do točke delirija, kamera mobilna i urgentna, montaža rapidna.

Užurbana, nabrijana, stresna (Manuelova) politička svakodnevica dojmljivo je dočarana i publika u njega ubačena naglavce pa neka se snalazi kako zna i umije prolazeći kroz sito i rešeto s glavnim likom. Intenzivan tempo u režiji i glumi takoreći ostavlja film bez praznog hoda unatoč dvosatnu trajanju.

Ritam se ne usporava, pače samo se ubrzava i pojačava tenzije, zaključno sa scenom kad Manuel bane po dokaze u kuću jednog člana stranke čija je kćerka organizirala tulum u očevoj odsutnosti. "El reino" bi se gotovo mogao kategorizirati kao psihološki akcijski triler, režiran kao "rollercoaster" vožnja kroz politički um korumpiranog Madrida.

U jednoj sceni, film doslovce postaje i akcijski, što je možda (i)zazvalo Manuelovo imitiranje jednog političara koji ima "facu kao Dolph Lundgren". Prije nego sjedne u televizijski studio nasuprot novinarke (Barbara Lennie) ispovijediti svoje i tuđe grijehe, Manuel će igrati igru mačke i miša na neosvjetljenoj cesti s automobilom za petama.

Sedam španjolskih Oscara

Film je nagrađen sa sedam nagrada Goya (španjolski Oscari), uključujući one za režiju, scenarij, glavnog i sporednog glumca.

Naslovnica Cinemark