Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

GROBLJE KUĆNIH LJUBIMACA Kad mrtvi ne mogu ostati mrtvi

FILM: Pet Sematary; horor, SAD, 2019.; REŽIJA: Kevin Kölsch i Dennis Widmyer ; ULOGE: Jason Clarke, John Lithgow; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: ***

Nova verzija romana Stephena Kinga reanimira zaboravljeni film iz 1989. godine. Film predstavlja povratak klasičnom hororu u eri kvazi-horora ('Bježi!', 'Mi'), prihvaćajući sve prednosti i nedostatke koje to podrazumijeva.

Geslo novog "Groblja kućnih ljubimaca" - "ponekad je bolje biti mrtav" ili "sometimes dead is better" - kao da propituje ideju friške ekranizacije najstrašnijeg romana kralja horora Stephena Kinga. Bestseler "Pet Sematary" je 1989. pretvoren u pomalo zaboravljen film u režiji Mary Lambert koji je dobio i nastavak.

Ima li, dakle, smisla remake 30 godina kasnije, odnosno zašto ne ostaviti stari film na miru? Ima, zato što su horori nikad popularniji, a King ponovno "in" u svijetu strave i užasa nakon što je "Ono" postigao blockbusterski uspjeh. Pa opet, u tome i jest "poanta" Kingove priče: oživjeti, vratiti natrag iz mrtvih ili u ovom slučaju zaborava, makar "reanimirani" (kućni ljubimac, dijete, film) neće biti jednak kakav je bio prije.

Redatelji Kevin Kölsch i Dennis Widmyer uživjeli su se u ulogu dr. Louisa Creeda (Jason Clarke) koji se oglušuje o "ponekad je bolje biti mrtav" riječi susjeda Juda Crandella (John Lithgow), jednako privučeni misterioznom silom groblja kućnih ljubimaca što upravlja njihovim iracionalnim postupcima, vođenim motivom "frankensteinovskog" uskrsnuća nekoga ili nečega.

Metafilmska svjesnost svakako je plus aktualnog horora "Groblje kućnih ljubimaca". Film dvojca Kölsch-Widmyera snimljen je bez velikih pretenzija, premda uvodnim kadrovima redatelji "skidaju" Kubrickov "The Shining", još jednu ekranizaciju Kingova romana, s kojim "Pet Semetary" povezuje postupni silazak u ludilo racionalnog oca obitelji zahvaljujući natprirodnim silama.

"Groblje kućnih ljubimaca" nije "Isijavanje", ni blizu, ali predstavlja povratak klasičnom hororu u eri kvazi-horora Jordana Peelea ("Bježi!", "Mi"), prihvaćajući sve prednosti i nedostatke koje to podrazumijeva. "Pet Sematary", znači, ne pretendira biti nekakav društveno-politički komentar, ništa bitno više doli solidan horor.

To uglavnom i jest, posebice dok traje i novu generaciju kinopublike bombardira "bu" scenama, projicirajući povremeno i opipljiv ugođaj strepnje koji bi se mogao uvući pod kožu. "Možda djeluje strašno, ali nije", u jednoj sceni Louis razuvjerava osmogodišnju kćerku Ellie (Jeté Laurence) u vezi groblja kućnih ljubimaca nedaleko njihova posjeda, moguće i samog filma. Klinci, ne vjerujte mu na riječ.

Jedna od prvih scena postavlja remake na noge. Nakon što Louis i njegova supruga Rachel (Amy Seimetz) sa Ellie i sinčićem Gageom (Hugo i Lucas Lavoie) izađu iz automobila i krenu prema novoj kući, sagrađenoj nedaleko ceste, masivni kamion će projuriti tuda, huknuti kao zvijer i štrecnuti publiku u kinofotelji.

Vrlo brzo će Rachel i Ellie u šumi iza kuće naletjeti na nekakvu ritualnu procesiju s maskama nalik onima iz "Čovjeka od pruća" i otkriti groblje kućnih ljubimaca. Pogrešan natpis na groblju ("Pet Sematary", umjesto "Cemetery") ukazuje da nešto tu nije kako treba, što će zaključiti Rachel kad joj se počnu ukazivati vizije pokojne sestre Zelde, deformirane od meningitisa, a redateljski dvojac koristiti lift za poslugu kao izvor jeze.

S druge strane, Louisa u košmarima proganja mladi pacijent groteskno zgnječene glave kojeg nije uspio spasiti. Sve to čini sponu između svijeta živih i mrtvih, na granici kojeg se odvija film. Interesantno, Louis ne vjeruje u zagrobni život, za razliku od Rachel; ona smatra da nas nešto čeka "s druge strane".

Još interesantnije, upravo će Louis inicirati i prihvatiti povratak voljene osobe iz mrtvih, dok Rachel odbija prigrliti ne-mrtve. Žalovanje, tjeskoba i očaj kao posljedica gubitka potentni su motivi, ovdje iskorišteni za Louisov mentalni slom i ulazak u tamu, kao i krive roditeljske odluke iz kojih proizlaze hororske implikacije.

Međutim, Kölschu i Widmyeru je prioritetnije postaviti pozornicu za tragediju kao poprište nadnaravnog horora i "slashera" s britvom u rukama, nego o njoj kontemplirati. Ipak, atmosfera je smrtno ozbiljna i ponajprije fokusirana na (klasičnu) stravu, stoga u novom "Groblju kućnih ljubimaca" nema mjesta za "distrakcije" poput Kingove "cameo" uloge svećenika iz originala ili preupadljivih modernih vizualnih efekata.

Isprve ljupki mačak Church je, kad nije "pravi", većinski djelo prostetike i animatronike, a ne računalno generirane slike kao Goose iz "Kapetanice Marvel". Zajedničko dvama mačorima jest da kradu scene, ali postoji i osnovna razlika. Church nije tu da vas nasmije.

Iz kuće duhova na groblje kućni ljubimaca

Jason Clarke je iskusan kad je u pitanju horor žanr. Glumio je u "Kući duhova" s Helen Mirren, slabašnom filmu prema kojem "Groblje kućnih ljubimaca" izgleda kao najbolji horor u povijesti.

Naslovnica Cinemark