Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

NA PLAŽI CHESIL Romansa bez požude koja nije za gledanje u dvoje

FILM: On Chesil Beach; romantična drama; Velika Britanija, 2017.; REŽIJA: Dominic Cooke; ULOGE: Saorise Ronan, Billy Howle; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: ***

Saorise Ronan i Billy Howle uspijevaju prenijeti konfliktne emocije likova, ali klinički pristup redatelja spriječava gledatelja da bude emotivno investiraniji u priču.

Tamo gdje većina ljubavnih priča završava počinje film "Na plaži Chesil", ekranizacija identično naslovljena romana Iana McEwana. Počinje vjenčanjem Edwarda Mayhewa (Billy Howle) i Florence Ponting (Saoirse Ronan), odnosno njihovim medenim mjesecom na obali Dorseta. Počinje nakon onoga "živjeli su sretno do kraja života". "On Chesil Beach" već samim time izvrće "očekivanja" romantične drame, a još više što negira bajkovite ili filmske "happily ever after" kovencije.

Ovo nije film za parove, tj. gledanje u paru. Naizgled idilična romansa novopečenog mladog bračnog para počet će pucati po šavu vjenčanog odijela i haljine na njihovom medenom mjesecu koji polazi naopako nakon što ne uspiju konzumirati seks. Vrijeme radnje je, treba naglasiti, 1962., netom prije cvjetanja seksualne revolucije u Britaniji i (zapadnom) svijetu, kad mladi nisu još ni pošteno pričali o seksu, kamoli ga naveliko upražnjavali.

U "flashbackovima" odlazimo nekoliko godina unatrag i upoznajemo likove ponaosob, njezinu i njegovu životnu priču, njihovu ljubavnu, sve kako bi izvagali teret emotivne prtljage koju donose u hotelsku sobu. No, ruku na srce, na primjeru njihovih sjećanja, Edward i Florence nisu baš bili stopostotno stvoreni jedno za drugo "at the first place", iako misle da jesu i međusobno se uvjeravaju izjavama "volim te".

Nema to veze što su pripadnici različitih slojeva konzervativnog, puritanskog, seksualno represivnog britanskog društva. Florence svira violinu u kvintetu i kune se u Mozarta i Bacha, a ne u Edwardova favorita Chucka Barryja. Pokušava Florence navući Edwarda na klasiku, ali ide mu to kao njoj razlikovanje vrsta ptica što je njegova specijalnost i blago ga frustrira njezino neznanje, kao i konzervatizam.

"Vjerojatno si najkonzervativnija osoba na Zapadu", u šali veli Edward pri početku filma, neznajući da je njegova opaska zapravo ozbiljna. Shvaćamo to kad Florence kasnije čita priručnik o seksu i gnuša se pojmova poput penetracije, kao i toga da žena u njezinoj interpretaciji seksa, koji je ne zanima, ispada "kao vrata kroz koja muški ulaze", što sugerira katastrofu kad se domognu kreveta na medenom mjesecu.

Redatelj Dominic Cooke brižno priprema teren za to u sceni prve bračne večere. Kruti hotel, proliveno vino, nedovoljno kuhano povrće na tanjuru, konobari koji im se podsmjehuju iza leđa poslužujući večeru... Dok bi Florence otišla na plažu s bocom vina i prolongirala odlazak u postelju, Edward bi radije ostao u hotelu znajući da večera vodi prema krevetu.

Anksioznost raste svakom idućom nespretnom riječi i gestom. Oboje su nervozni, on cupka nogom, ona grči prste na ruci. Sjajna Ronan ("Brooklyn", "Lady Bird") i solidni Howle ("Dunkirk") uspijevaju pogledima i gestama prenijeti konfliktne emocije likova. Edward smatra kako je Florence spriječila da se zbliže i doživio je kao uvredu pobijanje vjenčane zakletve "svojim tijelom štujem tvoje", ona misli da ne mogu biti sretni, a možda su samo trebali imati više strpljenja.

Ipak, klinički pristup redatelja, kao i sama romansa bez požude, spriječava gledatelja da bude emotivno investiraniji u priču. S obzirom na frigidnu protagonisticu, načelno je prikladno da se Cooke suzdržava pustiti strastvene osjećaje u kadar i više pozornosti posvećuje kreiranju melankolične i simbolične atmosfere uz pomoć odličnog snimatelja Seana Bobbitta ("Grijesi očeva", "Sramota").

Izblijedjele plave i sive boje oslikavaju film, od mora i Florenceine haljine do neba, val se povlači sa žala, mladi par djeluje nasukano, a plaža je rastegnuta unedogled prema (ne)izvjesnoj budućnosti. No, Cooke nije dosljedan jer na koncu dopušta prolongiranim emocijama da (prekasno) poplave ekran u dvostrukom epilogu gdje festivalska drama mic po mic postaje hollywoodska "tearjerker" melodrama. Radnja se seli u 1975. i Edward pripovijeda svoju nesretnu ljubavnu priču hipi prijateljima.

Eto nas potom u 2007., kad će se Edward i Florence vidjeti nakon dugo godina (on posjećuje njezin koncert). Tu dolazi do izražaja sličnost s (boljim) "Okajanjem", također snimljenim po istoimenu McEwanovu romanu, u kojem je Ronan kao djevojčica Briony odredila nesretnu sudbinu (strastvenijeg) ljubavnog para i u svojim poodmaklim godinama na(do)pisala njihov sretan kraj u fikciji. Ronan kao Florence neće napraviti isto što i Briony, ali Cooke i McEwan daju gledateljima materijala za razmišljanje. Što bi bilo kad bi bilo...

Dobre sporedne glumice

Sporedni glumci, tj. glumice, također su na razini. Ističe se Anne-Marie Duff kao Edwardova mama, slikarica oštećena mozga, te Emily Watson kao stroga majka Florence.

Naslovnica Cinemark