Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

LJUBAV 1. PAS Adam i Eva u rumunjskoj divljini

FILM: Dragoste 1. Caine; drama; Rumunjska, 2018.; REŽIJA: Flordin Serban; ULOGE: Valeriu Andriuta, Cosmina Stratan; OCJENA: ****

'Ljubav 1. Pas' nema tranzicije, politike, socijale i birokracije kao zaštitnih znakova rumunjskog filma. Vremenska neodređenost s pritajenim nagnućem prema prošlosti i atmosfera mjesta radnje pozicioniraju film kao nekakvu bajku realistično-mitskih, gotovo biblijskih konotacija, spoj Ljepotice i Zvijeri i Adama i Eve.

Novovalovski rumunjski film odvučen je iz tranzicijskih gradova u divljinu u posljednjem ostvarenju Florina Serbana "Ljubav 1. Pas", ljetos premijerno prikazanom na sarajevskom festivalu, odakle stiže na STFF. Nakon što se prije osam godina trajno zarezao u matičnu i europsku kinematografiju izvrsnim berlinskim laureatom "Ako mi se fućka, fućkam", Serban definitivno izbjegava tematske, ako ne stilske okosnice rumunjskog "novog vala". "Dragoste 1. Caine" nema tranzicije, politike, socijale i birokracije kao zaštitnih znakova rumunjskog filma unatrag desetak i više godina.

Sve se to i u Serbanovom prethodnom uratku nalazilo na rubu kadra, ali ovdje ostaje izvan dosega kamere. Stilski, Serban njeguje minimalističku estetiku, dulje i statičke kadrove, no realizam i naturalizam je ovdje oporiji, skladno prirodnom okruženju u kojem "vukovi jedu jedni druge kad su gladni". Serban, dakle, kao da siječe korijene rumunjskog "novog vala" iz kojeg je izrastao u intrigantnog filmaša, ali ne i vlastite autorske. U prvom planu filma "Ljubav 1. Pas" ponovno je psihološki odnos muškarca i žene zamjetne romantično-erotske inklinacije, postavljen u neobičnim uvjetima, samo što sada muški lik nije delikvent u popravnom domu, a ženski studentica sociologije uzeta za taokinju.

Ipak, ambijent je sada posve drukčiji, mitskiji i enigmatskiji, dajući posebno ozračje odnosima među likovima primordijalne karakterizacije. Muškarac je sredovječni drvosječa, gorštak Simion (jedan od najboljih rumunjskih glumaca Valeriu Andriuta, nezaboravan kao pop u filmu "Iza brda" Cristiana Mungiua, na STFF-u viđen i u "Donbassu"). Izoliran od civiliziranog svijeta, Simion živi sam u djedovoj brvnari, s kvazi-vučjakom bez imena i tovarom kao jedinim društvom.

Svakodnevno patrolira šumom poput rendžera, kakvim se i predstavlja, noseći pušku na ramenu i metke za opasačem. Obično se kući vraća noseći namirnice ili drva za vatru. No, jednog dana vidimo ga kako nosi dugokosu djevojku, bez svijesti, pretučenu, s podlijevima ispod oka – Irinu (Cosmina Stratan, mlada opatica iz "Beyond The Hills"). Misterozna, navodno gradska djevojka ne želi da je Simion odvede u selo do doktora kad dođe sebi, ali dopušta mu da nježno pregleda ima li nešto slomljeno, na taj način budeći u njemu suspregnute osjećaje.

Međutim, Irina na odgovara na pitanje što joj se točno dogodilo i to će ostati misterija. S druge strane, o Simionu doznajemo neke osnovne smjernice samoizolacije i njome izazvana manjka socijalnih vještina/ophođenja prema ljudima, odnosno viška seksualne frustracije, poradi čega prolazi emocije od ljubavi do ljubomore i paranoje. Recimo, Simion 12 godina živi ovako sam i grad nije za njega. "Ljudi su govorili da sam loš, ja sam govorio da su ljudi loši", pripovijeda Simion, škrt na riječima.

U sporogorećem filmu s jedva dva lista dijaloškog teksta Simionov tumač Andriuta glumačkim ekspresijama, pa i šutnjom, uspješno popunjava praznine, što se očekuje i od gledatelja s obzirom na dosta toga neizrečenoga. Opet, ovo je film obuzimajućeg mitskog ugođaja (ponekad i hororskog; proganjajuća glazba zvukova divljine i divljih zvijeri) koji Serban stvara suprostavljanjem likova fascinantoj prirodi oko sebe, u isti mah prelijepoj i prijetećoj. Upečatljivi su simbolički prizori malog Simiona između velikih stabala, njega i Irine kako se pentraju uz strmu planinu ili njih dvoje kadriranih iz unutrašnjosti crne pećine.

U tom kontekstu nekako je i "prirodno" da dosta toga u filmu bude ostavljeno na planini i izgubljeno u šumi, pod upitnikom i velom misterije, kao i vrijeme radnje. Premda "press" navodi prošlo stoljeće, 1932. godinu, "Dragoste 1. Caine" bi se mogao odvijati bilo kad, u prošlosti i sadašnjosti, možda i budućnosti. Vremenska neodređenost s pritajenim nagnućem prema prošlosti i atmosfera mjesta radnje (koliba na osami, mračna šuma, planinski masivi) pozicioniraju film kao nekakvu bajku realistično-mitskih, gotovo biblijskih konotacija, spoj Ljepotice i Zvijeri i Adama i Eve. Simion i Irina na momente izgledaju kao prvi čovjek i prva žena, zarobljeni u rajskom vrtu i okruženi zavijajućim vukovima.

Prvi dio trilogije

Florin Serban je zamislio "Love 1. Dog" kao prvi dio trilogije. Navodno je već snimio nastavak "Love 2. America" koji će imati drukčije likove u drukčijoj situaciji.

Naslovnica Cinemark