Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

KLIMAKS Party koji se otima kontroli

FILM: Climax; mjuzikl; Francuska, 2018.; REŽIJA: Gaspar Noe; ULOGE: Sofia Boutella, Romain Guillermic; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: **** 1/2

'Klimaks' pokazuje kako bi izgledao mjuzikl na lošem tripu u režiji Gaspara Noea. Dugi kadrovi djeluju kao da su beskonačni, a kamera postaje jedan od plesača. Kao da je netko kapnuo LSD na njezinu leću pa i sama koreografijski proživljava efekt tripa.

Anegdota koju je Gaspar Noe ispričao u Cannesu 2009. godine, objašnjavajući zašto je kasnio na intervju povodom "Ulaza u prazninu", isplivala je iz sjećanja pisca ovih redaka dok je gledao njegov novi film "Klimaks". Noe nam je rekao da je zakasnio jer je tragao za ocem koji se izgubio (!!!) nakon cjelonoćnog partijanja u Cannesu. Kakav otac, takav sin. Alkoholom i drogom inducirano partijanje pod paklenim crvenim svjetlima klubova obvezna je komponenta izvrsnih "krv, sperma i suze" filmova francusko-argentinskog provokatora ("Nepovratno", "Ljubav") koji tipuju na povišeno stanje svijesti prilikom gledanja ili ga sami prenose "normalnim" gledateljima.

"Enter The Void" bio je halucinogeno iskustvo u prvom licu jedine napucanog dilera droge, odiseja u (njegovom) unutrašnjem svemiru izmještena u vremenu i prostoru, u praznini između ovog i onog svijeta, raja i pakla, (meta)fizičkog i duhovnog. Na neki način "Climax" izlazi van iz te praznine i nastanjuje se u paklu metafizičkog. Ako je "Ulaz u prazninu" djelovao iznutra, "Klimaks" je tjelesan i djeluje "na van", pokazujući kako bi izgledao Noeov mjuzikl na lošem tripu, nadrogirani "Step Up" ili "La La Land" s LSD-jem u očima plesača, inspiriran navodno istinitom pričom iz 1996. godine.

Zvijezda "Step Up" serijala Sofia Boutella u ulozi Selve predvodi plesače okupljene na trodnevnoj probi i slavljeničkom partyju u zatvorenoj školi bogu iza nogu koji će izmaknuti kontroli kad netko utopi drogu u sangriju i postati "noeovski", možda kao nikad dosad. Ovo je jedan od Noeovih najosobnijih filmova, ma koliko bio žanrovski najdostupniji kao mjuzikl, možda i karantenirani postapokaliptični horor sudeći po završnim kadrovima kao manifestaciji straha jedne od plesačica za koju najgora noćna mora predstavlja "ostati sama" (na svijetu).

"Climax" je pupčanom vrpcom vezan za njegov lik i djelo (ostatak opusa), s crvenim hodnicima škole koji mogu voditi do scena iz "Irreversible" i "Enter The Void" i "Love". Započinje odjavnom špicom u stilu "Nepovratnog" i zatim slijedi audicija plesača koju gledamo na TV-u, postavljenom između video (VHS/DVD) kolekcije Noeovih uzornih kultnih klasika kao što su Pasolinijev "Salo: 120 dana Sodome", Bunuelov "Andaluzijski pas", Argentova "Suspiria"... Utjecaji Bunuelova "Anđela uništenja" vidljivi su u "Klimaksu".

Rasno, klasno i seksualno raznoliki plesači ne mogu (ili ne žele) izaći iz prostora, osobnog i kolektivnog čistilišta, jednom kad ispred francuske zastave započne demonski ples "neonskih demona" u podlozi kojeg se naziru konture Noeova pogleda na Francusku, možda i cijelu Europu, odnosno EU-ov san o multi-kulti Starom kontinentu koji se pretvara u najveći košmar. No, u prvom planu je Noeovo shvaćanje života i filma. Audicija za ples djeluje metafilmski poput audicije za Noeov film.

"Jeste li spremni na sve što se od vas bude tražilo", pitalica je za plesače, a odgovor potvrdan, kao i priznanje "spreman sam za luda sranja". Voditeljica plesne trupe je Noeov supstitut. Rdatelj kao da se izolirao s plesačima/glumcima, popio s njima sangriju namočenu LSD-jem i vidio što će se dogoditi kad počne djelovati. Neovisno o primordijalnom ponašanju ove ili one vrste (seks, nasilje...), većina njih nastavlja plesati prolazeći kroz interni, histerični pakao dok droga ne prestane djelovati.

"Pleši i uživaj", odnosno "snimaj/gledaj i uživaj", to je Noeov moto u "Climaxu" u kojem ima krvi i suza, sigurno i sperme, iako je nismo vidjeli u mraku, osvijetljenom stroboskopom. Umjetnost tijela i vječitog pokreta. Glazba se ne gasi, ona je beskrajna i vječna poput (remiksiranih) hitova s mahom elektroničkog soundtracka ("Supernature", "French Kiss", "Electron"...), od Daft Punka ("Rollin&Scratchin'") do Rolling Stonesa ("Angie"). Ritam je električan i film mu se prepušta, postajući jedno s neprekidnim plesom i muzikom koja se ne gasi.

Dugi kadrovi u "Klimaksu" djeluju kao da su beskonačni, a kamera Noeova kućnog snimatelja, sjajnog Benoita Debieja ("Spring Breakers"), postaje jedan od plesača. Kao da je netko kapnuo LSD na njezinu leću pa i sama koreografski proživljava efekt tripa, prenoseći fizički i mentalni osjećaj kakav vjerojatno doživljavaju plesači. Rotirajući pokreti i rakursi kamere, neki od najimpresivnijih u povijesti kinematografije, izvijaju se poput tijela plesača i njihovih duša uhvaćenih u pomahnitalom kovitlacu histerije.

Snimljen za samo 15 dana

Scenarij "Klimaksa" imao je samo pet stranica. Film je snimljen za samo 15 dana. A ukupan proces od pisanja scenarija, preko snimanja, do montaže trajao je svega 40 dana.

Naslovnica Cinemark