Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

SAM SAMCAT Otac u raljama brakorazvodna života

FILM: Sam samcat; drama; Hrvatska, 2018.; REŽIJA: Bobo Jelčić; ULOGE: Rakan Rushaidat, Miki Manojlović; OCJENA: ****

Cijenjeni kazališni redatelj, naime, preslikava hrvatsku stvarnost na ekran i efektno otvara film prizorom zaposlenog fotokopirnog stroja. Dakle, Jelčić fotokopira zbilju Lijepe naše, konkretno realitet razvoda i njegovih posljedica na oca obitelji. No, ako ovo zvuči da je 'Sam samcat' fotokokopija tipične hrvatske drametine, ne bojte se, nije.

Preslikavanjem se, osim “Hladnog rata“, bavi i hrvatski film u konkurenciji za Srce Sarajeva, “Sam samcat“ Bobe Jelčića, koji je na SFF-u doživio regionalnu, pače svjetsku premijeru. Cijenjeni kazališni redatelj, naime, preslikava hrvatsku stvarnost na ekran i efektno otvara film prizorom zaposlenog fotokopirnog stroja. Dakle, Jelčić fotokopira zbilju Lijepe naše, konkretno realitet razvoda i njegovih posljedica na oca obitelji. No, ako ovo zvuči da je “Sam samcat“ fotokokopija tipične hrvatske drametine, ne bojte se, nije.

Suverenim vladanjem filmskim jezikom i s dosta stilskih postupaka, kakvima barataju prvaci rumunjskog “novog vala“ i braća Dardenne, Jelčić se uspijeva othrvati tipologiji hrvatske drame. Za početak, “Sam samcat“ nije statičan film, zahvaljujući kameri istaknutog BiH direktora fotografije Erola Zubčevića (“Epizoda u životu berača željeza“, “Smrt u Sarajevu“, “Muškarci ne plaču“) koji je snimio i Jelčićevu “Obranu i zaštitu“. Mnogi hrvatski redatelji bi se odlučili za statičnu kameru i (krupni) plan-kontraplan rješenje, no Jelčić i Zubčević se diskretno unose u lica glumaca radeći pomake naprijed, natrag, sa strane, kako objektiv ne bi sjedio skrštenih ruku čekajući odgovarajuću emociju da je ovjekovječi u krupnjaku.

Od samoga početka filma kamera je dokudramski aktivna i u pokretu dok hvata subjekte u centru za socijalnu skrb. Slušamo savjete socijalnih radnica i doznajemo, recimo, koliko djece u Hrvatskoj ne održava kontakte s oba roditelja. Tek kad svi izbiflaju svoje, eto napokon razvedenog oca u kadru, Marka (Rakan Rushaidat u dosad najboljoj ulozi i mogući dobitnik Srca Sarajeva za naj-glumca). Redatelj iznalazi dobar način za predstavljanje protagonista, odnosno njegove situacije.

Službenice daju Marku listiće da ih ispuni kako bi zatražio zahtjev za produženje dosadašnjeg viđanja djeteta, kćerke Lee (Lea Breyer), za što mora imati “dobre argumente i razloge“. Očito, otac će se naći u raljama brakorazvodnog života, tj. pripadajuće mu “kafkijanske“ birokracije. Utoliko, ključni kadrovi filma tiču se razgovora Marka sa socijalnom radnicom (Ksenija Marinković). Kamera je pozicionirana iza brda fascikli i spisa stranaka. “Nemam više vremena za vas, dolaze mi druge stranke“, službenica želi skinuti s dnevnog reda Marka koji se ne želi maknuti dok mu ne odgovori na pitanje.

“Zvat ću osiguranje“, prijeti ona, a kad se vrata njezina ureda otvore, Jelčić radi rez da ne vidimo što se zbilo. Slične je nagle rezove Jelčić radio i u “Obrani i zaštiti“, gdje je Bogdan Diklić prolazio kroz pakao birokracije kako bi dogovorio sastanak s izvjesnim Draganom, čovjekom “godotovske“ naravi kojeg neće dočekati. Kad Markov ujak (Miki Manojlović) nekoliko puta kaže “ja ću Josića zvati“, a kasnije čujemo da je “gospodin Josić na sastanku“, gledatelj bi mogao pomisliti da se on zove Dragan.

No, ovaj “Dragan“, Josić (Trpimir Jurkić), ipak će se dočekati, premda ni on, čini se, neće biti od pomoći Marku da ne mora opet na sud, samo će konstatirati “zakoni su zajebani, a zakon je zakon“, te predložiti BiH gdje su “bolji uvjeti“ za njegov slučaj. Nakon petogodišnje filmske pauze koju je kratio ispred kamere, ulogicama u kratkim filmovima poput “Gdje se vrabac skriva kad je hladno“, Jelčić je u formi i “Sam samcat“ bi podigao kvalitetu Pule da se tamo prikazao, moguće i tipovao na nagrade.

“Obrana i zaštita“ i “Sam samcat“ se fino nadopunjuju stilski (estetika dokudrame) i narativno (vođenje priče). Prvi film je završavao tipkanjem tastature, drugi započinje fotokopiranjem istipkanih spisa. Društveni i politički kontekst Jelčićeva posljednjeg filma prisutan je u vijestima o “Lex Agrokoru“ koje dodijavaju s televizije, iako nešto manji u odnosu na “Obranu i zaštitu“. Fokus je ovdje na ocu koji obožava kćerkicu i želi što više biti sa njom, pa majku, zanimljivo, uopće ne vidimo.

Jelčić režira nekoliko snažnih scena koje se ne libe pokazati koliko otac voli kćer, primjerice kad joj dvaput s osmjehom trči u susret, tj. kad plače i jede nakon što majka autom dođe po nju. “Sam samcat“ je možda dokudramski emotivno odmjeren, ali dovoljno osjećajan, za razliku od “hladnoratovskog“ Pawlikowskog. U “bonding“ oca i kćeri gledatelj (po)vjeruje od njihovog prvog zajedničkog trenutka.

Naslovnica Cinemark