Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

LADA KAMENSKI Žene, glumice, radnice u metafilmu o glumi iza glume

FILM: Lada Kamenski; drama; Hrvatska, 2018.; REŽIJA: Sara Hribar i Marko Šantić; ULOGE: Frano Mašković, Nataša Dorčić; OCJENA: ****

'Lada Kamenski' je metafilm kakav se rijetko viđa kod nas i prvi domaći film po mjeri svjetskog 'time's up' pokreta. Sara Hribar i Marko Šantić se s puno (auto)ironije, sarkazma, pa i subverzije dotiču glume u hrvatskoj filmskoj industriji, kako ispred, tako i iza kamere.

“Ja sam Lada Kamenski“, predstavlja se jedna od tri glumice na audiciji kao osoba u igri detekcije na “Kviskoteci“ preuzimajući naslovni lik filma u korežiji Sare Hribar i Splićanina Marka Šantića. “Ne, drukčije to treba“, shvaća glumica tražeći repeticiju, ali kamera cijelo vrijeme snima njihov proces ulaska u fiktivan lik Lade Kamenski. “Ah, vi to već snimate“, zaključi ona.

Istovremeno s glumicama ispred kamere (tri gracije: Ksenija Marinković, Nataša Dorčić i Doris Šarić-Kukuljica), montažni rezovi nas odvode do redatelja (na filmu sve bolji Frano Mašković) budućeg filmskog projekta o propasti krojačkih poduzeća u regiji, inspiriranog iskustvom njegove tete kao bivše radnice tvornice Kamensko. Redatelj je u posjetu kod doktorice (Dijana Vidušin). “Bavite se nečim stresnim“, zanima se liječnica, a on precizira da je režiser.

Rezovi kapitalizma koji je uništio tvornicu i filmski rezovi koji će izgraditi film o Ladi Kamenskoj međusobno se isprepleću kao scene audicija glumica pred kamerom u krupnom planu s njihovim čitanjem scenarija u redateljevom dnevnom boravku. U ponajboljem filmu 65. Pule, zasluženo ovjenčanom za naj-debitanta (Hribar), glavnu žensku ulogu (Šarić-Kukuljica) i scenarij, nesumnjivo se povlači paralela između radnica i glumica, odnosno tekstilne i filmske industrije.

Hribar i Šantić su, u tom procesu, snimili prvi domaći film po mjeri svjetskog “time's up“ pokreta, o položaju žena u (muškom) svijetu koje se moraju (iz)boriti za posao. Naizgled se glumice, zahvaljujući redatelju koji ih je na to natjerao, takmiče jedna protiv druge za glavnu ulogu Lade Kamenski, držeći nevidljivi nož u ruci spreman da ga zabiju u leđa one druge, za razliku od udruženih radnica tvornice Kamensko.

No, svaka od njih će zapravo ponaosob, ako ne zajednički, izvozati umišljenog redatelja, zavoditi ga i održati mu lekciju iz glume nakon što ih pozove na neformalnu čitaću probu u svoj stan, “više druženje“, “teambuilding“, “da prođu što piše na papiru“ i na taj način on “godardovski“ pronađe esenciju filma. “Ne događaju se ovakvi jaki likovi svaki dan“, netko izgovori za Ladu Kamenski. Isto se može reći za likove glumica u filmu koje se bore da odigraju jak lik.

Kad redatelj pred njih stavi scenu koju nema napisanu, s “tri žene radnice na opuštenom razgovoru“, glumice će improvizatorski prolaziti kroz priču i dijaloge te se prebacivati iz fakcije u fikciju, bivanja u glumu, svog pravog, stvarnog “ja“ u lik Lade koja je “dobra jer je stvarna“, a sve na izbrisanoj autoreferencijalnoj granici između njihove stvarnosti izvan filma i u filmu. Htio je improvizaciju i dobit će upravo to. Je li sve (bila) gluma ili ne, tj. jesu li glumice glumile čitavo vrijeme, ostavljeno je na gledatelju da dokuči, osupnutom poput redatelja koji bi to trebao znati s obzirom da je, kako mu jedna od glumica spočita, “studirao Akademiju“.

“Što je ovo sad bilo“, pita se redatelj zbunjen reakcijom jedne glumice. “Pa glumi“, stigne ga odgovor druge. Kontekst tvornice s vremenom se gubi i preuzima ulogu nositelja radnje/pokretača zbivanja u “Ladi Kamenski“ koja fokus stavlja na glumu i filmsku industriju u Hrvatskoj, ne pretjerano drukčiju od američke u tretmanu starijih glumica, stoga one ironično govore kako će “možda biti sretnice koje će ostati raditi i dočekati penziju u Kamenskom“ (kinematografiji).

Na koncu konca, dokumentaraca o Kamenskom je bilo, a ovakvi metafilmovi su rijetkost u hrvatskoj kinematografiji (“Vis-a-Vis“ Nevija Marasovića). Dokumentaristički štih filmu daju prava imena glumica i redatelja, no “Lada Kamenski“ ne želi biti dokumentarac. Ne želi biti ni klasična hrvatska socijalna drama. “Super da nije drametina“, kaže jedna od glumica. Zaista, “Lada Kamenski“ nije CRO drametina, unatoč komornoj atmosferi, lokacijskoj i karakternoj svedenosti (četiri zida jednog stana, četiri lika). I ne samo to.

“Ovo kao da nije hrvatski film“, reče netko u “Ladi Kamenskoj“. Nije, barem ne u izvedbi. Šantić i Hribar napravili su metafilmsku/tekstualnu inačicu talijanskih “Potpunih stranaca“ koja se s puno (auto)ironije, sarkazma, pa i subverzije dotiče glume u hrvatskoj filmskoj industriji, kako ispred, tako i iza kamere. “Kratki filmovi ne uplaćuju kredite“, svjestan je Frano pa prelazi na unosniji dugi metar koji mu pruža beneficije da pošalje taksi po glumicu, čak i ako se ona možda libi to prihvatiti. Nije problem, tvrdi Frano. “Produkcija plaća“.

Naslovnica Cinemark