Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

WHITNEY: BITI SVOJA Houston, imamo problem

FILM: Whitney: Can I Be Me?; dokumentarac; REŽIJA: Nick Broomfield; DISTRIBUCIJA: Restart; OCJENA: *** 1/2

Film o životu Whitney, osovljen oko njezine slave, boje kože, religije, familije, (bi)seksualnosti i ovisnosti, počinje sa smrti pjevačice, zlogukim zvukom policijskih helikoptera i radijskih dispečera. Tragedija, odnosno njezina sudbina kao da je bila već unaprijed zacrtana i samo je 'čekala izdisaj' pa ne čudi da se Whitney prvi put predozirala na snimanju proročanski naslovljenog filma 'Waiting To Exhale'. Whitney je nastojala glumiti da je sve okej, iako je sve vrištalo 'Houston, imamo problem.

Karaoke uz pjesmu Whitney Houston “Greatest Love Of All“ najnezaboravnija je scena filma “Toni Erdmann“. Glavni ženski lik Ines pušta glas kao “Whitney Schnuck“ ispred francuske ambasadorice i njezinih gostiju na nagovor oca Winfrieda koji preuzima ulogu klavijaturiste. Mogla je to biti neka druga pjesma neke druge pjevačice, no izbor je pao baš na “The Greatest Love Of All“, kao da su se Ines i Winfried pronašli u stihovima i životu pjevačice, razotkrivenom u friškom dokumentarnom filmu “Whitney: Biti svoja“.

Stihovi govore o ženi koja je, na putu da pronađe sebe, zapela na usamljenom mjestu (“And if, by chance, that special place, That you’ve been dreaming of, Leads you to a lonely place“), stoga treba pronaći snagu ljubavi u sebi (“Find your strength in love“). Ines je, poput Whitney, uspješna u svom poslu i svijetu globalnog korporativnog kapitalizma, nemilosrdnom poput glazbenog “showbiza“, ali se osjeća usamljeno i izolirano tijekom “power point“ prezentacija, donekle sličnih koncertnim nastupima s promjenama garderobe i stavljanjem maski na lice za igranje određenih uloga i uskakanje u kostim nekog drugog “ja“ umjesto da “bude svoja“.

Ona je Whitney, a njezin otac svojevrsni John Russell Houston ili njezina majka, pjevačica gospela Cissy Houston, s obzirom da pokazuje sluha za glazbu. Razlika je u tome da je Winfried u filmu “Toni Erdmann“, prerušen u klauna s umjetnim zubima i istočnoeuropskog Chewbaccu, pokušao i uspio vratiti masku ljudskosti na kćerkino lice i ponovno se zbližiti s njom. John u stvarnom životu nije. Dapače, pred smrt, 2003., tužio je Whitney za 100 milijuna dolara koje mu je, kao, dugovala, i to u najgorem mogućem u trenutku.

Njegova kćerka, ugasla megazvijezda na zalazu karijere, trebala je očinsku ljubav i zagrljaj, nekoga poput Winfrieda. Možda bi u tom slučaju poživjela duže od 11. veljače 2012., kad su je pronašli mrtvu od predoziranja u dobi od 48 godina. Očeva tužba bila je jedno od najvećih razočaranja za Whitney. Jedan od posljednjih čavala u njezin lijes. A daleko od toga da nije imala konkurenciju u finalnom slamanju njezina srca gledano prema dokumentarcu “Whitney: Can I Be Me“ Nicka Broomfielda (“Aileen Wuornos: The Selling Of A Serial Killer“, “Kurt&Courtney“).

Sniman kao “labuđi pjev“, “Whitney: Biti svoja“ možda neke stvari zaključuje naprečac, no mnogo toga se doista ne doima daleko od istine. “Umrla je od slomljenog srca, ne droge“, slušamo komentar pri početku biografskog dokumentarca. Film o životu Whitney, osovljen oko njezine slave, boje kože, religije, familije, (bi)seksualnosti i ovisnosti, počinje sa smrti pjevačice, zlogukim zvukom policijskih helikoptera i radijskih dispečera. Tragedija, odnosno njezina sudbina kao da je bila već unaprijed zacrtana i samo je “čekala izdisaj“ pa ne čudi da se Whitney prvi put predozirala na snimanju proročanski naslovljenog filma “Waiting To Exhale“ (1995.).

“Da su slušali moje apele bila bi živa, njezina kći također“, tvrdi njezin bivši tjelohranitelj David Roberts, inspiracija za akcijski lik Kevina Costnera u hit-trileru “The Bodyguard“ (1992.), samo što nije doživio romansu s pjevačicom i nije se za nju bacio pred metak, premda je bio spreman to napraviti. “Svi su krivi za propast te predivne žene““, uvjeren je Roberts koji je bliskim ljudima pjevačice slao pisma upozorenja vezano za drogu. Pod “svima“ misli se na supruga Bobbyja Browna, “zločestog dečka R'n'B-ja“ koju ju je možda romantično “kompletirao“, ali i trasirao na tamnu stranu opijata, majku Cissy koja je s kćerkinim zvjezdanim uspjehom nadoknađivala vlastiti, suradnike i članove njezinog koncertnog tima koji su živjeli od nje…

Poput Amy Winehouse, čiji je turbulentan život ovjekovječen u razmjerno slično koncipiranom, no ipak superiornijem dokumentarcu “Amy“, Whitney kao da od početka karijere nije imala šanse (pre)živjeti pridodaju li se rečenom još neki neki udarci u njezinu nesigurnu, autodestruktivnu ličnost (koketiranje s drogom u tinejdžerskoj dobi). Primjerice, teško joj je pao masivni “boo“ crnačke zajednice na dodjeli Soul Train nagrada 1989. od čega se “nikad nije oporavila“, a sve zato što je bila više pop nego R'n'B. Diskografi su prilikom stvaranja pop-ikone, preteče Beyonce i sličnih pjevačica, zacrtali kako “ne žele ženskog Jamesa Browna“.

I nekim kritičarima je smetalo što je Whitneyjin glas “predobar da ga se trati na pop klišeje“. Odgojenoj u bogobojaznoj familiji i opterećenoj bremenom da bude “savršena djevojka“, još teže su joj pali tabloidni napisi da je gay i biseksualka zbog bliskosti s najboljom prijateljicom, lezbijkom Robyn Crawford, kao i zaoštreni odnosi između nje i Bobbyja koji je htio maknuti “uljeza“ iz njihove veze. Sugerira se kako bi Whitney bila još živa da je mogla biti s Robyn u nekom drugom, paralelnom svijetu ili da je barem ova nije napustila krajem 1999., nakon što je njezin odnos s Bobbyjem dosegnuo “točku pucanja“.

Tad se Whitney ionako borila da završi posljednju uspješnu turneju “My Love Is Your Love“ i imala poteškoća s glasom, ali nastojala glumiti da je sve okej, iako je sve vrištalo “Houston, imamo problem“. Jedna od najupečatljivijih scena dokumentarca prikazuje pjevačicu kako na koncertu simpatično koluta očima skrećući pozornost dok hvata dah za posljednju dioncu svog ponajvećeg hita “I Will Always Love You“ kako bi zvučala moćno kao nekad kad joj je Mariah Carey bila jedini pandan u domeni ženskih pop-zvijezda s glasom koji je rušio barijere. I zvučat će, makar se naprezala da to postigne i bubnjaru s leđa djelovala poput “bodybuildera“ zbog napinjanja mišića.

Kad u jednoj sceni dokumentarca vidimo pjevačicu kako silazi s pozornice uplakana nakon što je otpjevala “I Will Always Love You“, a onda se nekoliko minuta poslije vraća na bis gotovo kao da ništa nije bilo, poanta filma “Whitney: Can I Be Me“ dobiva potvrdu. Redatelj u dosad neviđenim “found footage“ snimkama pronalazi (izgubljenu) dušu pjevačice, osobito u momentu pred zrcalom u sobi za “make up“. Ljudi su htjeli od nje čuti kako vokalno rastura “I Will Always Love You“. Whitney je, međutim, u sebi tiho pjevala “I Have Nothing“.

Iznevjerila Boga

Whitney su predstavljali kao princezu, a ne kao “curu iz (crnačkog) kvarta“, rođenu u New Jerseyju 1963. godine. Crno-bijele snimke pokazuju nemire početkom šezdesetih, dok Whitney u “offu“ govori da “zna kako je to bit crn(a)“. Nakratko vidimo i odrastanje male Whitney koja je u dobi od 12 godina, 1975., pjevala gospel u crkvi, nastavljajući korake njezine majke koja je isto imala glaščinu. Houston je smatrala kako je njezin glas “dar od Boga“ i da ga je samo ona mogla zeznuti. Kad je to i napravila, mislila je da je “iznevjerila Boga“.

Brak s Bobbyjem
Godine 1993. Whitney u jednom TV intervjuu govori kako je blagoslovljena i zadovoljna u braku s Bobbyjem. Među njima je vladala jaka povezanost. U jednoj sceni ih gledamo kako se zezaju glumeći Ikea i Tinu Turner. Upotpunjavali su jedno drugo, ali nažalost pretežno u negativnom smislu i kad je Bobby preuzeo kontrolu, bez Robyn kao tampon zone, stvari su krenule nizbrdo. Ipak, film ne skriva da je Whitney probala drogu i prije nego što je upoznala Bobbyja. Braća su joj dala drogu u mladosti “da se zabavi“. A kad u još jednom intervjuu Whitney pitaju koji je najveći vrag između trave, pilula, cuge i kokaina, ona odgovara da je to ona sama. U tom je intervjuu, ako se ne varamo, rekla “Uspjeh te ne promijeni, slava da“.

Costnerov obol na pjesmi
Kevin Costner je zaslužan što je uvod pjesme “I Will Always Love You“, inače obrade originala Dolly Parton, snimljen bez glazbene pratnje, samo u “a capella“ stilu. Producent David Foster nije se s time isprve složio (“Bez glazbe, je li me to zezaš?“), ali je ostao paf kad je čuo Whitney i stihove “If I…“, te je shvatio da se pjesma jedino tako može snimiti.

Skrivanje (bi)seksualnosti
Je li Whitney doista bila gay ili biseksualka, potajno zaljubljena u Robyn? Dokumentarac postavlja to pitanje, prenosi šuškanja i stavlja akcent na trokut Whitney-Robyn-Bobby. Robyn i Bobby su se borili za njezinu naklonost, ponekad i fizički. Ako je Houston bila gay, nije čudno da je seksualnost skrivala od obitelji i svijeta u za to još nesenzibiliziranim devedesetima. Njezina majka Cissy je intervjuu rekla Oprah Winfrey kako bi joj smetalo da je Whitney bila gay i da kćerkinu eventualnu vezu s drugom ženom ne bi odobrila. 

Naslovnica Cinemark