Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

TOČNO U PODNE Već je 12 sati

FILM: High Noon; vestern; SAD, 1952: REŽIJA: Fred Zinnemann; ULOGE: Gary Cooper, Grace Kelly; OCJENA: *****

Zinnemann je uzeo osnovne elemente i dekonstruirao žanr vesterna. Junak je ranjiv, junaštvo dvojbeno, a akcija odgođena do zadnjih deset minuta filma snimljena u realnu vremenu, što je još jedna od njegovih žanrovskih novina.

“U ovoj verziji John Wayne neće odšetati u zalazak sunca s Grace Kelly“, uperio je negativac Hans Gruber pištolj u policajca Johna McClanea i pobrkao vestern lončiće. “To je bio Gary Cooper, seronjo“, zapucao je McClane. Gruberu možemo oprostiti lapsus budući da on nije dijete američke kulture odraslo uz junake vesterna, za razliku od McClanea, makar potonji “više naginjao Royu Rogersu“, nego Johnu Wayneu. U svakom slučaju, referencija na remek-djelo “Točno u podne“ (1952.) nije se omaškom našla na vrhuncu akcijskog klasika “Umri muški“.

John McTiernan je u “Die Hardu“ napravio ono što i Fred Zinnemann (“From Here To Eternity“) u “High Noon“ dekadama prije njega. Uzeo je osnovne elemente i dekonstruirao žanr, počevši od njegova heroja. Svatko tko je ušao u kino na “Umri muški“ očekujući još jedno vojačenje za neranjivu armiju od jednog čovjeka prilično se iznenadio portretom akcijskog junaka (i) kao čovjeka s ljudskim manama - on pokazuje određeni strah, krvari, povredljiv je. McClaneova preteča bio je šerif pred mirovinom Will Kane (nezaboravni Cooper, pozlaćen Oscarom).

“Bojiš li se“, pitali su šerifa suočenog s dolaskom u grad zloglasnog kriminalca Franka Millera (Ian MacDonald) kojeg je zatvorio zbog umorstva i trojice njegovih revolveraša. “Valjda“, odgovorio je on i očajnički pokušao prisegnuti zamjenike za pomoć, premda se “zna brinuti o sebi“. Dotad je bila mala šansa da bi netko tko je u vesternu nosio limenu zvijezdu, dakle šerif, ispalio tako nešto s rezignacijom i posumnjao u sebe - spremno bi rekao “Ne!“ i opasao se za obračun.

Teško i da bi šerif u dotadašnjem tijeku žanra isprve naizgled poslušao savjete sugrađana koji su ga tjerali da pobjegne iz grada s friškom suprugom Amy (Grace Kelly) i počeo šibati konje, dok nije pregrmio u sebi da se mora vratiti jer “nije pred nikim bježao“, pa neće ni sada. “Treba imati više od širokih ramena da bi bio muškarac“, tvrdi Kaneova bivša ljubavnica, Meksikanka Helen Ramirez (Katy Jurado), govoreći to sadašnjem ljubavniku i šerifovom donedavnom zamjeniku Harveyju Pellu (Lloyd Bridges).

Film je napravljen kao test muškosti/herojstva prije svog vremena za Kanea (i čovječnosti za ostatak grada). Stoički Kane će položiti test kad shvati da nitko ne želi biti s njim kad “točno u podne“ dođe vlak s Millerom, a njegov ponos, moral i osjećaj dužnosti nalažu mu da se bori sam do zadnjeg metka, iako mu svi govore da to više nije njegov posao i da bi trebao otići, posebice što sutra dolazi novi šerif. Zinnemann kao da dvoji u mit o Starom zapadu i junaštvu nositelja limene zvijezde, odnosno propituje smisao posla na strani pravde i “Wild West“ života, što je vidljivo u Kaneovu posjetu njegovu starijem prethodniku Martinu (Lon Chaney Jr.).

“Riskiraš vlastiti život kako bi uhvatio ubojice, porota ih pusti da se vrate i ponovno pucaju na tebe. Ako si pošten, siromašan si cijeli život i na kraju umreš sam na prljavoj ulici. Za što? Za ništa. Za limenu zvijezdu“, ispriča Martin i završi sa “sve je uzalud“. U Zinnemannovu filmu padaju zvijezde (u finalu doslovno) i postaje jasno kako redatelj sumnja i u žanr vesterna koji su obično završavali pobjedom šerifa nad odmetnicima i njegovim pobjedničkim kasom u “happily ever after“ zalaz sunca s nekom ljepoticom, o čemu j- govorio Gruber.

“Točno u podne“ zapravo počinje gdje vesterni završavaju sretnim završetkom (i završava gorkom pobjedom). Zlikovci se vraćaju, a narod im se priklanja u panici da će dobiti metak, olako zaboravljajući šerifova prethodna herojstva. Puno se kompleksnih nijansi sive krije ispod crno-bijele boje filma i njegove načelne jednostavnosti u osnovnom konceptu, pribrojimo li i naveliko spominjanu alegoriju na McCartheyjevu eru komunističkih progona i okretanja leđa dojučerašnjim prijateljima.

S crno-bijelom tehnikom Zinnemann se na još jedan način odmaknuo od tradicionalnosti tadašnjih vesterna koji su prštali od akcijskog “technicolora“ i bili posnimljeni u širokim planovima. U “High Noon“ režiser koristi neobično puno krupnih kadrova i odgađa zvuk pištolja, tj. akciju do zadnjih deset minuta. Minute su bitne za film s vremenskom odrednicom satkanom u naslovu. Radnja u 99-postotnom okviru realnog vremena još je jedna od novina filma koji proleti začas. Otkad kazaljke prvi put kod brijača pokažu 10.35, satovi otkucavaju tenzije sve više što je vremena sve manje i približava se dolazak podnevnog vlaka s Millerom, nepovratno naviješten hukanjem lokomotive. Već je 12 sati.

Wayne protiv Coopera

Jednog od Millerovih revolveraša glumi Lee Van Cleef koji će glumiti u “Čovjeku koji je ubio Libertyja Wallancea“ Johna Forda, a proslaviti se u Leoneovim špageti-vesternima. Sedam godina kasnije, “High Noon“ je dobio direktan odgovor u “Rio Bravu“. John Wayne je smatrao da je “Točno u podne“ antižanrovski i antiamerički, stoga je snimio “Rio Bravo“ kao kontru Garyju Cooperu s junačkim portretom šerifa, premda je i sam kontrirao klasičnom vesternu ulogom u “Tragačima“.

Naslovnica Cinemark