Mišljenja Kultura

Kultura

BIT ĆEMO PRVACI SVIJETA U koš, u koš, za narod svoj

Film: BIĆEMO PRVACI SVIJETA; sportska drama; Srbija/Hrvatska/BiH/Makedonija/Slovenija, 2015.
Režija: Darko Bajić
Uloge: Strahinja Blažić, Leon Lučev
Distribucija: Blitz
Ocjena: *** 

Njima je danas ionako jučer - najzanimljivija je izgovorena rečenica u filmu “Bit ćemo prvaci svijeta“. Rečenica je od dvostrukog značaja. Ona podcrtava čitavu sportsku dramu Darka Bajića, ali i aktualni trend interesa regionalnih redatelja za evokaciju “bolje prošlosti“ ex-YU povijesti, takozvanih “dobrih starih vremena“, sagledanu iz nostalgičnog diskursa. U kinima se danas vrti Bajićev film “Bit ćemo prvaci svijeta“, jučer je to bio “Montevideo, Bog te video“ (2010.) ili “Montevideo, vidimo se“ (2014.) Dragana Bjelogrlića, do prije neki dan, pak, televizija je prikazivala “Crno-bijeli svijet“ Igora Mirkovića i Gorana Kulenovića.

Danas je jučer. Jučer - danas. A sutra? Polako, zadržimo se na danas, odnosno jučer. Možda “njima“ danas ne bi bilo jučer da je danas bolje u domaćem sportu i glazbi, uopće životu. Nažalost, nije. Sportaši regije uglavnom su jako daleko od “prvaka svijeta“ ili barem polufinalista. Kvalitetni glazbeni “novi val“ ne postoji, samo plima narodnjaka. Bolji život je skončao u oštrim raljama (post)tranzicije. Naravno, tu su i filmovi. U Hrvatskoj, Srbiji i drugdje mahom se snimaju “crnjaci“, otriježnjujuće socio-kritičke drametine za kritičare i selektore festivala, a ne komunkativniji repertoarski filmovi za narod koji bi punili kina kao nekad.
Dovoljno je to zaloga da se val nostalgije podigne visoko kao tsunami iz spektakularnog američkog filma katastrofe i poplavi regiju. Jednostavno, mnogima je u regiji danas lošije pa su spremni sjesti u sjetni vremeplov i vratiti se natrag u epicentar nekih sretnijih kolektivnih uspomena, u slučaju hita “Bit ćemo prvaci svijeta“ sportskih, kad je jedna “mala zemlja“ na košarkaškom parketu nadvladala “veliku silu“ i osvojila zlato, što danas za svaku pojedinu državu ex-YU takoreći zvuči kao znanstvena fantastika. O seriji “Crno-bijeli svijet“ je dosta već napisano, osobito u formi polemika na temu faktografskih propusta, stoga evokativni fokus nostalgije selimo na Bajićev film nastao pod utjecajem Bjelogrlićeva diptiha i govorimo o reprezentaciji Jugoslavije protiv Amerike na svjetskom prvenstvu u Ljubljani 1970. godine.

“Bit ćemo prvaci svijeta“ slijedi trag megahitoidne “Parade“ (2011.) Srđana Dragojevića u postavljanju filmske “reprezentacije“ bivše Jugoslavije pred kamere kako bi se proširila ciljana demografija i kina ne bi zjapila prazna u cijeloj regiji, od Srbije preko Hrvatske do Slovenije. Koproducent je naša Kinorama Ankice Jurić Tilić, koscenarist Ognjen Sviličić. Bajić je, nadalje, uzeo glumce iz svih država, hrvatske (Leon Lučev, Iva Babić, Goran Bogdan, Igor Kovač, Robert Kurbaša...), srpske (Strahinja Blažić, Aleksandar Radojičić, Miloš Biković, Sergej Trifunović...), slovenske (Jure Henigman, Katarina Čas...), a s Dragojevićem dijeli angažman prepoznatljivog Makedonca Tonija Mihajlovskog.
Počevši od matične beogradske kompanije Intermedia Network, film “Bit ćemo prvaci svijeta“ još veće zajedništvo dijeli s regionalnim blockbusterima “Montevideo, Bog te video“ i “Montevideo, vidimo se“ koji su samo u srpska kina privukli impozantnu brojku od milijun gledatelja. Da je Bajićev biografski “sports movie“ nastajao u Hollywoodu, netko bi ga garant definirao kao “Montevideo“ sa košarkom umjesto nogometa, kao što se, recimo, “Krvavi sport“ prekrstio u karate “Rockyja“. Sličnosti je doista mnogo. Preuzet je dobar dio glumačke ekipe iz prethodnika (Radojičić, Biković...) i iz Amerike dovedeno jedno poznato ime za sporednu ulogu pa tako John Savage igra predsjednika košarkaškog saveza Williama Jonesa, hvala Bogu s manje manirizma u odnosu na Armanda Assantea u liku “najvećeg trgovca nogometašima na svijetu“.

Ponovljen je i film-serija-film koncept, s tim što su “Bit ćemo prvaci svijeta“ u kina krenuli nakon emitiranja na TV-u, a kod “Montevidea“ je bilo obratno. Narativna struktura je također slična - “Bit ćemo prvaci svijeta“ pripovijedaju priču o rađanju jugoslavenske košarke nakon Drugog svjetskog rata osovoljenu oko osnivanja kluba “Crvena zvezda“ od strane Nebojše Popovića, Bore Stankovića, Aleksandra Nikolića i Radomira Šapera, a isprepletenu s (d)očekivanjem ključne utakmice sa SAD-om, dok smo u “Montevideo, vidimo se“ svjedočili razvoju srpskog nogometa i YU reprezentacije s kulminacijom u odlasku na prvi SP u Urugvaju 1930. godine. Dakako, postoje i razlike u priči, stilu i sadržaju, većinom u blagu korist “Prvaka svijeta“.
Jugoslaveni su pobijedili Ameriku u Bajićevu ambicioznijem i produkcijski ispoliranijem filmu. U Bjelogrlićevom su doživjeli poraz u polufinalu od Urugvaja. S takvom “hepiend“ postavkom, očekivalo se da će “Bit ćemo prvaci svijeta“ još više tipovati na stvaranje ugođaja nostalgičnog transa u odnosu na “Montevideo 2“ koji bi eksplodirao u finalnom grlatom skandiranju “Jugoslavija, Jugoslavija!!!”, no Bajiću nije isključivo do toga. Doduše, nevina, pa i naivna vjera u ideale postratne socijalističke Jugoslavije šezdesetih opstoji u Bajićevu kadru da se film može nasloniti na tiražni spomenuti trend.

“Čovjek je ono što sanja“, filozofija je osnivača “Crvene zvezde“ i tate jugoslavenske košarke Nebojše Popovića (Blažić) koji je titulu “prvaka svijeta“ obećao jednom od vodećih ljudi “partije“ Vladimiru Dedijeru (Nebojša Dugalić) kad ga je uhitio njegov - izmišljeni lik - major Udbe Štukalo (Lučev), a ovaj potom rekao da će sačuvati otvaranje poklonjenog francuskog konjaka za tu priliku. Na određeni način “Bit ćemo prvaci svijeta“ je priča o “jugoslavenskom snu“, ovdje odsanjanom na javi košarkaškog uspjeha, “primjera svima koji dolaze za vama“, kako je igrače bodrio Ranko Žeravica (Trifunović) s ciljem da inspirira “neke nove klince“ da kroče na parket. Bratstvo/jedinstvo solidarnost kumovala je tome.
“Samo zadržite ta srca“, Jones je poručio Stankoviću nakon što se potonji potrudio osigurati “pošteno suđenje“. Ilustracije radi, to nije pošlo za rukom jugoslavenskoj nogometnoj reprezentaciji na Mundijalu u Urugvaju unatoč srčanosti pa je Bjelogrlić tržio na vječitoj nepravdi svijeta spram jugoslavenskog naroda u tijelu sudaca koji ga uvijek pokradu. I Bajić nije mogao odoljeti da u odlučujućem meču ne ubaci dvojbene sudačke odluke u vezi faula, čisto radi potenciranja napetosti košarkaške akcije, kao da mu nisu dovoljni estetski solidni “slow-motioni“ među obručima za postizanje dramatičnosti.

Podilaženje publici Bajić nadoknađuje “gospodski umjerenim optimizmom“ koji “crno-bijelom svijetu“ njegova filma daje dobrodošle tračke sive i povremeno implicitno zalazi u pesimizam. Komunizam nije u “Prvacima svijeta“ prikazan kao med i mlijeko. Nije to uvijeno isključivo u zgodne humorne pasaže Štukala kako diše za vratom košarkašima i nadgleda ih dok plešu “stiskavce“ s igračicama “Lokomotive“ iz Zagreba (Babić). Takmičenje “Crvene zvezde“ i “Partizana“ često je išlo na teret Popovićeva tima, jer vlasti nisu dopuštali “zajebanciju s vojnim klubom“.


Jugoslavenskoj reprezentaciji je iz vrhuške bilo zabranjeno da igra protiv Frankove fašističke Španjolske. Podsjećajući zaboravne da je nekoć snimio provokativnu crnu komediju “Crni bombarder“ (1992.), Bajić u kadru diskretno hvata i razlivenu tintu natpisa “Titov put, naš put“ nakvašena kišom. Od svega toga onaj konjak koji će biti otvoren zbog pobjede Jugoslavije mogao bi imati gorkosladak okus. Zato je šteta što film vrluda u tonu nakon što Savageovu predsjedniku košarkaškog saveza u beogradskom “cajkaškom“ provodu na uho zapjeva Ana Kokić i u završnici se pojavi Lazar Ristovski u ulozi druga Tita, srče viski i puši cigare od nervoze u trenucima kad “naši“ gube. Kako “drug Tito, čitava zemlja i svijet“ gledaju meč za zlatnu medalju koji “ne smijemo izgubiti“, Štukalo kao, ponovimo, nepostojeći lik u YU povijesti u jednom trenutku prekida televizijski prijenos, svodeći nestanak slike pod “tehničke smetnje“. Pretvaranje profinjene društvene kritike u otvorenu karikaturu je nepotrebna “greška u koracima“.

MARKO NJEGIĆ

Tko je tko u filmu i životu?

Rato Tvrdić - Igor Kovač
Nikola Plećaš – Goran Bogdan
Petar Skansi – Robert Kurbaša,
Krešimir Ćosić – Krešimir Petar Ćosić
Dragan Kapičić - Stefan Kapičić
Maja Bedeković – Iva Babić

Trendseterska 'Karaula'

Moglo bi se reći da je nostalgični trend, kojeg smo svjedoci, godine 2006. najavila “Karaula“ Rajka Grlića. “Karaula“ je bila jedna od prvih velikih koprodukcija država bivše Jugoslavije s glumcima iz cijele regije i zazivanjem YU nostalgije u slici i tonu.

100.000 gledatelja u 10 dana

Film “Bit ćemo prvaci svijeta“ u prvih je deset dana prikazivanja u srpskim kinima vidjelo 100.000 gledatelja. Bit će zanimljivo vidjeti kako će proći u ostalim državama bivše Juge, gdje je upravo krenuo u distribuciju - Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji.

Naslovnica Kultura