Mišljenja ad hoc

ad hoc

Josip Jović

EU izbori: koga to briga?

Za dosadašnje izbore za Europski parlament pokazivano je slabo zanimanje, kako europskih tako i hrvatskih birača. Malo je razloga da bi se očekivalo kako će ove godine biti bitno drukčije, unatoč četverostruko povećanim fondovima za kampanju. Glavni pozitivni motiv je onaj navijački, odnosno unutarnje odmjeravanje snaga, ono pitanje tko će koga, hoće li pobijediti naši ili vaši. Slabo zanimanje za europske izbore ima nekoliko uzroka.

Europska unija kao asocijacija država i nadalje traži samu sebe. Sudaraju se dvije koncepcije: superioristička i suverenistička. Jedni bi, a to su u pravilu moćne države, centraliziranu Uniju dok bi drugi željeli sačuvati nacionalne suverenitete. Brexit je dodatno produbio spomenutu dvojbu. Zanimljivo, vodeći su političari u Hrvatskoj skloniji njemačko-francuskom, nego, recimo, poljsko-mađarskom modelu, dok je većinsko raspoloženje naroda suprotno. Europski identitet i europski patriotizam su uglavnom prazni i sve prazniji pojmovi.

Europski parlament pretežno je debatni klub u kojemu se vježba demokracija, a manje stvarno mjesto odlučivanja, što je u skladu s općim trendom, naročito izraženim u nas, pomicanja realne moći prema izvršnoj vlasti pa i prema jednom čovjeku. (Britanski primjer gužve oko Brexita govori nešto drukčije.) Unija je visoko birokratizirana institucija kojom drmaju uske formalne i još više neformalne skupine političara, globalista te vlasnika korporacija i medija. Otuda povika na populizam, koji ugrožava stečene pozicije i ambiciozne projekte ovladavanja svijetom.

Što se tiče iskustava s našim zastupnicima u Europskom parlamentu, za njih vrijedi onaj izraz iz nekih naših krajeva „niškorist“, osim što su korisni za sebe, za svoje karijere i svoje obitelji s obzirom na visoka primanja i lagodan život. Njihov glas se uglavnom ne čuje, a ako se izuzme angažman Biljane Borozan oko zaštite potrošača, Ruže Tomašić oko izlova srdela te Ive Stiera i Tonina Picule oko položaja Hvata u BiH, ostaje pustopoljana jednog mandata bez vidljivih tragova. Mogli su tamo i ne biti, isto bi nam bilo. Ni korištenje EU fondova nije bilo baš plodonosno. Koliko dali toliko primili.

Kad vidimo liste kandidata ostajemo bez iluzije kako će ubuduće biti drukčije. Sve su to, izuzev stranaka koje se prvi put pojavljuju, već izlizana imena koja su svoje mjesto u EP-u shvatila kao stečeno pravo i kao privilegij koji im je od Boga dan. Ne znam koliko će motivirajući biti složni stav Biljane Borozan i Dubravke Šujice kako one sebe ne doživljavaju kao predstavnice hrvatskih građana, nego svih građana EU-a. Pa zašto onda traže hrvatski glas?

Naslovnica ad hoc