Mišljenja ad hoc

ad hoc

Josip Jović

Satira ili šovinistička farsa

Zamislimo za početak jednu kazališnu predstavu. Glumci igraju likove koji se zovu Milorad Pupovac, Željko Jovanović, Vesna Pusić, Stjepan Mesić, Nenad Stazić, Čedo Prodanović i Duško Ljuština. Redatelj je Božidar Alić.

Svi spomenuti likovi nose na glavi maske, ne jarca kao u grčkoj tragediji, nego obične domaće svinje. Cijelo se vrijeme valjaju u razvratu i kokainu, nose transparente „mrzim Hrvatsku“, na koncu redatelj ih odluči ustrijeliti i svi padaju kao pokošeni jedan preko drugoga.

Tu je predstavu teško zamisliti, jer se ne bi mogla postaviti ni u jednom kazalištu, a ako bi se kojim slučajem negdje postavila, mjesecima bi se tresla zemlja od zastupničkih stanki i pitanja, od zahtjeva za smjenama i ostavkama i od žestokih komentara, kao što se sada trese zbog jedne nedorečene izjave Ladislava Ilčića. I svemu tome se ne bi moglo ništa prigovoriti.

Ali jednu istovjetnu predstavu ne trebamo zamišljati, jer se ona upravo igra u kazalištu „Kerempuh“ u režiji nenadmašnog Olivera Frljića. Samo što su tamo “svinje“ političar i povjesničar Zlatko Hasanbegović, branitelj Josip Klemm, aktivistica i liječnica Željka Markić, novinar Velimir Bujanec i biskup Mile Bogović, koji uzvikuju „za dom spremni“ i svi na kraju predstave zasluže metak u čelo. Osim neutralnih izvješća, ponekog panegirika i gnjeva „desnih“ portala, ovaj put nije bilo reakcija; ni stanki ni pitanja ni osuda ni kritike.

Ova šovinistička farsa (u Hrvatskoj je od svih fobija i svih šovinizama najstrastveniji i najokrjeliji upravo ovaj protuhrvatski) ništa ne govori o stanju u društvu, ali puno govori o mentalnom stanju autora, koji je posudio jedan Pirandellov naslov i zlouporabio poznatog pisca, od kojega nije ostalo ništa.

I što je posebno zabrinjavajuće, ova blasfemija kako ju je nazvao nadbiskup Želimir Puljić, dosta govori o stanju politike i vlasti u Hrvatskoj, koja, tobože se zauzimajući protiv govora mržnja, upravo na bezprizoran način podupire, ne samo u slučaju ove predstave, nego i u slučaju nekih filmova i listova, nešto što je, kako se kaže u priopćenju Hrvatskog kulturnog vijeća, više od govora mržnje, narodnim novcima podupire šovinističko iživljavanje nad tim narodom, državom i pojedincima.

Kroz tobožnju satiru, ali i sasvim eksplicitno, slušamo upravo taj famozni govor mržnje, koji se primjećuje samo u anonimnim izljevima po raznim forumima, ali ne i u institucijama. Satira je samo jedan od književnih oblika, mržnja je opće stanje duha koje se iskazuje u svim oblicima pa i u satiri.

I ne može se, naravno, sve ono što se događa u kazalištu nazivati i pravdati kao kazališna umjetnost, kao što se ne može sve ono što je ukoričeno u knjigama ili novinama nazivati i pravdati kao književnost, odnosno novinarstvo. Može bit da bismo i atentat na Abrahama Lincolna, koji se dogodio u teatru, mogli smatrati satiričnom umjetnošću.

Naslovnica ad hoc