Mišljenja ad hoc

ad hoc

Josip Jović

Monopol na istinu

Ideološke i nacionalne manjine u Hrvatskoj navikle su držati monopol na ideologiju i na istinu i samo pod tim uvjetima pristaju na kakvu takvu hrvatsku državu

Čak tri komemoracije u Jasenovcu ove godine. Uz onu službenu, već je održana židovska, a nakon nje će Srbi te „drugarice i drugovi“ uz pozdrav „smrt fašizmu sloboda narodu“ imati svoju prosvjednu komemoraciju. I još, ranije je na istoj crti održan komemorativni skup u Beogradu na kojemu je govorio Aleksandar Vučić spominjući opet 700 tisuća ubijenih.

Bojkot službene komemoracije objašnjen je „revitalizacijom ustaštva“. Temeljno je pitanje što se svim tim bojkotima želi postići, i što se objektivno postiže? Deustašizacija, pijetet, pomirenje? Ništa od toga!

"Ustaška" najezda

Kao dokaz ustaške najezde uzima se sve što dođe pod ruku, svaka izjava, svaki poklič, svaki grafit. Vjesnici „fašizacije“ podsjećaju na ispirače zlata u potrazi za dragocjenim zrnom prašine. Njima je stalo da ustaša i ustaških pojava ima što više, oni dobro dođu, oni se znaju i isprovocirati i podmetati. Za sve te fantome optužuju vodeće ljude u državi, koji su, i sami zbunjeni i osumnjičeni, počeli govoriti jezikom „antifašizma“.

Jer, svaki je Hrvat ustaša dok ne dokaže suprotno. Ognjen Kraus veli: "Oni koji toleriraju ustašku ideologiju zauzet će pozornicu." A on to ne želi gledati! Zoran Milanović je nakon izbora govorio o pobjedi neoustaške ideologije, najavivši novoj vlasti pakao.

Sadašnja državna vlast je, rekoše najradikalniji, isto što i NDH. Pa da, i 1941. godine su postojali parlamentarna demokracija, sloboda govora, jednakost građana pred zakonom, zaštićenost manjina, pa onda i nije ona država bila tako loša.

Nepodnošljiva je svaka vlast koja nije po „našoj volji“. Ideološke i nacionalne manjine u Hrvatskoj navikle su držati monopol na ideologiju i na istinu i samo pod tim uvjetima pristaju na kakvu takvu hrvatsku državu. Smeta im i povratak pokroviteljstva nad obilježavanjem bleiburških žrtava, jer samo njihove žrtve zaslužuju pijetet.

Hrvatima je namijenjena povijesna uloga zločinaca. Kad bi i postojala nekakva „ustašizacija“, za koju objektivni Ivo Baldasar govori kao o statističkoj pogrešci, onda bi to bio razlog više za zajedničko komemoriranje nad žrtvama. Ali ne, žrtve kao i svaki ustaški simbol koriste se za ucjenjivanje državnika i klevetanje države.

Strasni jahači razdora

Na ideju pomirenja oni gledaju s prijezirom i strasno rade na razdoru. Čovjek koji se nikada nedvosmisleno nije distancirao od velikosrpske politike, koji ni riječi nije izustio o rehabilitaciji Draže Mihailovića, koji nikada nije osudio zločine u Vukovaru ili na Bleiburga, koji u zatvoru posjećuje osuđene ratne zločince, nema moralno pravo narodu nabijati kompleks povijesne krivnje. Bilježimo i dvije izjave rečenog Krausa od kojih staje mozak i ledi se krv u žilama.

Prva glasi: Nema pomirenja između žrtve i agresora, pa ni između njihovih potomaka. A druga: Referendum o braku ravan je nacizmu i holokaustu. Nadam se ipak kako ova dvojica prelata nisu predstavnici Srba, odnosno Židova. Inače bi bilo tragično.

Naslovnica ad hoc