Pijanist Lovre Marušić svojom je svirkom zadivio svijet, ali u svome gradu bori se s ‘gluhima‘: Žalosno! Čini se da je u Omišu najvažnija ‘gusarska kultura‘

stdClass Object ( [id] => 1122330 [title] => Pijanist Lovre Marušić svojom je svirkom zadivio svijet, ali u svome gradu bori se s ‘gluhima‘: Žalosno! Čini se da je u Omišu najvažnija ‘gusarska kultura‘ [alias] => pijanist-lovre-marusic-svojom-je-svirkom-zadivio-svijet-ali-u-svome-gradu-bori-se-s-gluhima-zalosno-cini-se-da-je-u-omisu-najvaznija-gusarska-kultura [catid] => 287 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Prsti mu nisu ništa posebno. Trudiš se ne buljiti, ali stvarno nisu. Sasvim su obični, toliko su zapravo obični da bi to mogli biti i vaši prsti. Obični, dosadni prsti.

Gledaš i ne vjeruješ. Trudiš se skriti razočaranje. Očekivao si prste koji žive svoj život, koji ne miruju, koji odlaze bez da ikome kažu gdje idu, koji vise na trapezu, koji drže košarkašku loptu, koji igraju kolariću paniću, pod kojima se savija žensko tijelo, koji se provlače kroz gustu crnu kosu, koji zapovjedaju, koji gospodare, koji izazivaju trnce, koji su šašavi, otkačeni, potpuno ludi, koji idu sami protiv svih, koji idu tamo gdje nitko ne ide, prste koji crtaju Mona Lisu, koji plešu valcer, koji sviraju klavir, a dobio si prste kakve i sam imaš kod kuće.

A onda Lovre progovori i u trenu shvatiš da prsti s time nemaju nikakve veze...

Festival Ostinato

Lovre Marušić ne odmara se u Omišu. Tu mu je dom, tu su mu roditelji, tu je sve počelo, odatle je krenuo, tu će jednoga dana sve i završiti, ali on Omiš ne vidi kao mjesto za odmor. Sjedimo uz rijeku, gledamo u nepreglednu kolonu automobila koji se pokušavaju domoći druge obale i zamišljamo brzu cestu koja će sve te ljude, a pričamo o desecima tisuća koji ljeti zaglave u kanjonu Cetine, ostaviti bez naljepšega pogleda na svijetu. Srećom, brza cesta nikada neće biti izgrađena.

Lovre Marušić u Omišu gradi festival koji će kada bude dovršen biti ponajbolji festival komorne glazbe na svijetu. Ovo mu je četvrta godina, zove se Ostinato, na njemu nastupaju najnadareniji mladi europski glazbenici, školovani na prestižnim glazbenim akademijama, a Lovre mu je umjetnički ravnatelj. Direktor je čitateljima "Slobodne" dobro znani superheroj omiške kulture i alkemičar iz Gradske knjižnice Petar Buljević.

Oni dovode izvođače, idu po njih na aerodrom, sjede s njima satima u koloni, brinu se o njihovu smještaju, mnogima otvaraju vrata i vlastita doma, prodaju ulaznice, lijepe plakate, namještaju stolice, a Lovre usput nešto i odsvira.

Šalimo se, naravno. Nije baš tako. Lovre nikad ne svira usput. Njemu je sviranje život, a sa životom se ne igra. Ili sviraš ili ne sviraš.

Lovre je prosvirao sa šest godina. Otac mu je bio muzičar, član kultnoga sastava Mirabela koji je pratio estradne zvijezde poput Zorice i Olivera. A danas Lovru prate najslavniji svjetski orkestri. Nekidan ga je tako u znamenitom Severance Hallu pratio The Cleveland Orchestra, a to vam je kao da vas na putu za Mount Everest prati Reinhold Messner. Ili, jer Lovri su draže nogometne paralele, kao da u Ligi prvaka zabijate golove na asistencije Lea Messija.

– Volim nogomet – potvrđuje Lovre.

Svojevrsni grand slam

U Omiš se iz Clevelanda vratio sa srebrom. Baš kao i sugrađanin mu Ivan Perišić iz Moskve.

– Znam da živimo u svijetu u kojem Perišićevo srebro vrijedi više od moga, ali mi je neizmjerno drago što je i moj uspjeh dobio ovakvu medijsku pozornost – smije se.

Finale prestižnog natjecanja Cleveland International Piano Competition igralo se "na penale". Od Lovre je za jedan bod uspješniji bio 24-godišnji Španjolac Martin Garcia Garcia.

– Teško je to uspoređivati. On je svirao Rahmanjinova, Treći klavirski koncert, a ja Beethovena, Četvrti koncert za klavir i orkestar, a to su dva različita svijeta, oba genijalna, ali neusporediva – objašnjava Lovre.

Za Cleveland se prijavilo više od 250 kandidata iz cijelog svijeta, a u uži krug ih je prošlo samo 29. U polufinale tek osam, a u finale njih četvero, uz Španjolca i Hrvata dvije Južnokorejke, istog prezimena, Byeol Kim i Yedam Kim.

– Bilo je jako naporno, trebalo je sve to izdržati, još od Hamburga, gdje smo svirali svojevrsne kvalifikacije, izvodio sam dvije etape po pola sata, no zato mi je ova nagrada još slađa – ponosno će Lovre.

Uz medalju, kući je ponio i 25 tisuća dolara. I "ulaznicu" u svijet u kojem igraju samo najveći pijanisti.

– Ovo natjecanje, da nastavimo sa sportskim usporedbama, svojevrsni je grand slam – napominje.

Tražimo od njega da se uvrsti na top ljestvicu najboljih svjetskih pijanista. Nevoljko pristaje.

– Teško je to mjerljivo, u glazbi se ne mjeri brojkom, nego količinom emocija koje nudiš publici. Biti u samom vrhu ne znači da si jedan od najboljih u svijetu, što već samo po sebi jest evidentno, nego ti daje ogromnu motivaciju za buduće angažmane – napominje.

Dugoročan cilj

Ne želi pričati o sebi. Pričao bi o Omišu, o festivalu, o ljudima koji ga okružuju. Prisjeća se, na primjer, kako je s Petrom Buljevićem bio kod Joška Stelle. A za Joška Stellu ste sigurno čuli. I na televiziji ga se može vidjeti. Pogotovo ljeti. On je direktor Turističke zajednice Splitsko-dalmatinske županije, on broji noćenja, u njega su pare.

– Došli tako nas dvojica kod njega, Petar me doveo, da vidimo može li podržati naš festival i on nas fino primio. Petar mu sve lijepo objašnjava, i kakav je to festival, i kakva sve tu imena dolaze, koliki mu je značaj, i tko sam ja, koje su moje reference, a on sluša i kima glavom. Sve shvaća. Odjednom, iz čista mira, pita on mene jesam li čuo za "Gusarsku bitku". Jesam, rekoh, čuo sam, nisam nikad bio, ali naravno da sam čuo. E vidiš, kaže on, to ti je moja kulturna manifestacija – prisjeća se Lovre sastanka sa Stellom, također Omišaninom.

Stella se obećao javiti. Pružili su ruke i otišli svatko svojim putem. Petar Buljević i Lovre Marušić natrag u kolonu za Omiš, a Joško Stella u fotelju direktora županijske Turističke zajednice i "vlasnika Gusarske bitke", kulturne manifestacije. A kako su dani prolazili i kako se Stella nije javljao, Petar Buljević odluči je ga nazvati. Možda je, pomislio je, čovjek od velika posla zaboravio.

– I zove njega Petar sa svoga broja, a ovaj se ne javlja. Odluči Petar promijeniti broj pa ga nazove sa Stelli nepoznata broja i, naravno, ovaj se javi – kaže Lovre i zabavlja se.

Izgurat će oni festival u Omišu i bez Stellina novca. A moliti neće nikoga. Pogotovo ne "vlasnike Gusarske bitke".

– Imam svoj cilj, on je dugoročan i nema šanse da od njega odustanem – ponavlja.

Profesori i 'profesori'

U subotu navečer bio je posljednji koncert ovogodišnjeg Ostinata. U franjevačkom samostanu svirali su Anna Lysenko, Tomislav Damjanović, Nikita Geller, Latica Anić i Sona Arzumanyan. I Lovre, naravno. S klavirskim kvintetima Šostakoviča i Schumanna. Omiš je tu noć lijepe snove sanjao.

Lovre se ne može odlučiti tko mu je omiljeni skladatelj, ni tko je najteži. Bacha svakako svrstava među takve, od njega je, veli, sve i počelo, dok mu je Mozartova jednostavnost najbliže što se čovjek približio Bogu. U Hrvatskoj se pak s Papandopulom i Kuncom nitko ne može mjeriti.

– Ako ne vježbaš, ako ne sviraš neumorno i neprestano, onda su ti svi isti, ne možeš proniknuti u njihove tajne, niti možeš otkriti one vlastite – ističe Lovre.

U Moskovski državni konzervatorij pozvali su ga kad mu je bilo 14 godina. Prošao je dril kao u vojsci, gimnastika je bila obavezan predmet. I nitko pri tome nije gledao u njegove prste. Opstali su samo oni s glavom.

– Lagao bih kad bih rekao da nisam bio prestrašen, no znao sam da je to prilika koju moram iskoristiti – smireno će.

Nakon Moskve školovanje je nastavio u Zagrebu i Weimaru, na tamošnjem znamenitom Univerzitetu "Franz Liszt", a danas je, sa samo 29 godina, asistent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

– Ima profesora i "profesora", kod nas pogotovo jer smo društvo koje generalno mnoga znanja bazira prvenstveno na teoriji. Nije, vjerujte mi, rijetkost po glazbenim školama diljem Hrvatske naći profesore koji ne znaju odsvirati ono što predaju, žalosno je, ali je tako – sliježe ramenima.

Mići u čast

Žalosti i ga pogled s pozornice Franjevačkog samostana u Omišu, kad vidi tko sve ne sjedi među publikom.

– Bez imalo lažne skromnosti mogu reći kako evo već četvrtu godinu u Omiš dovodim elitu, sve su to moji poznanici i prijatelji kojima se klanjaju diljem svijeta, a u Omišu nikome iz Glazbene škole ne pada na pamet doći na njihove koncerte. Ni profesorima, ni učenicima. Meni je to neshvatljivo – u nevjerici će Lovre.

Ponovno povlači nogometnu paralelu:

– Zamislite da Ivan Perišić u Omiš dovede brazilsku nogometnu reprezentaciju i da nitko iz nogometnog kluba, ni treneri ni igrači, ne dođu gledati njihove treninge i utakmice, eto, tako vam je i ovo.

No, rekosmo, Lovre ne odustaje. Ponajprije zbog jednog čovjeka, osnivača omiške glazbene škole, čovjeka kojemu, kako kaže, sve u karijeri duguje.

– Bez Mihovila Popovca ne bi bilo ni mene, on je taj koji me je prepoznao, koji me je gurao, koji je plaćao da kao dijete držim koncerte i koji je praktično iz ničega stvorio omišku školu. U njegovo vrijeme stalno smo svirali, i vikendima i praznicima, nije nam dopuštao da zaboravimo na instrumente, a sada se kad prođeš pored škole ništa ne čuje – gorko će Lovre.

Mihovilu Popovcu, svome Mići, vratit će, međutim, dug. Festival organizira njemu u čast.

– Mićo je radio čudesne stvari, još u ona doba uspio je preko svojih veza iz "Lisinskog" dobiti klavir, i to besplatno. Bio je to jedan manji Steinway, ali isto jako vrijedan, oko 90 tisuća eura. I što se s njime s vremenom dogodilo, što mislite? Kad je Mićo umro, prašina se na njemu skorila, pustili su ga da propada, eto što – govori Lovre.

Boli ih briga

Svjestan je da dolazi iz grada u kojemu su klape sve, da iz gradskog proračuna milijuni na tradiciju odlaze, ali...

– Ne mogu se pomiriti s time da je to sve što Omiš može ponuditi. Evo se i Guitar fest ugasio, a to je za grad poražavajuće. No, drukčije i ne može biti kad postoji osoba u gradskom uredu koja namjerno oteže s isplatom novca koji nam je dodijeljen kako bismo upali u probleme – izravno će Lovre.

Spominje i ljude koji nikako da realiziraju stare dogovore ili da ispune dana obećanja.

– Znam da kod njih to nije zato što neće, nego im se ne da. Boli ih briga, gosti dolaze, rekordi se obaraju, a ovaj festival im je samo smetnja. Ne shvaćaju da je kulturni turizam u strašnoj ekspanziji i da su takvi gosti iznimno platežno moćni. No, što će njima ovakva kultura, imaju oni "Gusarsku bitku" – revoltirano će.

Ne priznaje prepreke, one ga samo još više motiviraju.

– Ako trebam iz Amerike brinuti se o posteljini za svoje goste, okej, ja ću to učiniti, neće me to spriječiti da u Omišu pokušam napraviti najbolji komorni festival na svijetu. I ovo što sada imamo, u Hrvatskoj nema nitko osim Dubrovnika, i možda Osora gdje se festival održava već skoro pedeset godina – ističe Lovre.

Vjeruje u Tomasovića

A da bi omiški Ostinato bio najbolji Lovri Marušiću treba puno veća financijska podrška rodnoga grada. Ako već dovodi najbolje od najboljih, onda bi šteta to bilo propustiti. Možda da se smanji broj sljedova na klapskim večerama? Sad će, naravno, "klapaši" eksplodirati, ali disbalans u proračunu za kulturu, ne samo gradskom, nitko ne može poreći.

– Ne želim tek još jedan festival, reda radi, da se možemo hvaliti da ga imamo. Želim ekskluzivu, želim svake godine druge izvođače, najbolje na svijetu, želim da i oni prepoznaju Omiš kao mjesto u kojem žele svirati – otvoreno će.

Vjeruje u omiškoga gradonačelnika Ivu Tomasovića, vjeruje da će prepoznati što mu se nudi i da ozbiljna glazba može biti i ozbiljan biznis. Jer ona to i jest. I to na način da zadrži svoj dignitet, da se ne prostituira, da se glazbenike ne prosuđuje po prstima.

Two Cellos

– Razmišljao sam i o tome da, recimo, u Omiš dovedem i Stjepana Hausera, jer je riječ o iznimnom glazbeniku, no shvatio sam kako bi onda on postao priča, kako bi festival pao u drugi plan i kako zapravo takva vrsta marketinga festivalu ne treba. Ljudi bi došli gledati Hausera, došli bi na koncert pop zvijezde, a ne slušati ga kako svira – napominje Lovre.

Two Cellos, bez obzira što se osobno ne vidi u crossover vodama, jako cijeni, poštuje njihov rad, ali imidž drukčijega ga ne zanima. Nije ekscentrik. Njegove postere nećete naći na trafikama. Ne pije, iako ima tremu. Ne luduje, iako puno zna o "ludim" pijanistima. On želi samo svirati. I biti svoj. U svom gradu. Koji i ne zaslužuje ništa manje od takvog talenta.

Prsti su mu odjednom zaigrali. Trudiš se ne buljiti, ali stvarno, igraju. Gledaš i ne vjeruješ. Trudiš se skriti ushićenje. Znao si da ipak mora biti nešto i do prstiju.